U ovom članku
  1. Princeza de Polignac naručuje nova djela
  2. Prijedlog da se tri klavira zamijene dvama
  3. Ulazak prvoga i drugoga klavira
  4. Mozartove note i Ravelovo novo djelo
  5. Balijski gamelan koji je čuo u Parizu
  6. Dva izvođača praizvedbe s istim učiteljem
  7. Glazba koju slušamo u Mahini

Kratak odgovor

Princeza de Polignac željela je od Poulenca naručiti glazbu za tri klavira. Poulenc je predložio koncert za dva klavira i orkestar, a ona je prihvatila. Skladatelj je s prijateljem Jacquesom Févrierom svirao solističke dionice na praizvedbi. Na djelo su utjecali Mozart kojega je volio, balijski gamelan koji je čuo u Parizu i Ravelova skladba koju je svirao pripremajući koncert. U koncertu iz 1932. promijenio je naručeni sastav i napisao glazbu za zajednički nastup dvoje solista.

Detaljnije

Princeza de Polignac naručuje nova djela

Winnaretta Singer bila je kći Isaaca Singera, osnivača poslovanja sa šivaćim strojevima. Nakon udaje za princa Edmonda de Polignaca postala je poznata i kao princeza de Polignac. Supružnici su vodili glazbeni salon, a ona je nastavila podupirati glazbenike i nakon njegove smrti. Naručivala je djela od različitih skladatelja i stvarala mogućnosti za izvedbu nove glazbe. S imovinom nastalom u poslu sa šivaćim strojevima naručivala je skladbe i pružala prilike za njihove nastupe. Njihov je salon okupljao skladatelje i izvođače koji su svirali novu glazbu.

Winnaretta Singer na Sargentovu portretu iz 1889.
Winnaretta Singer na Sargentovu portretu iz 1889.

Od Satieja je naručila Socrate, a od Falle El retablo de maese Pedro. Poulenc je njezin Koncert za dva klavira dovršio 1932., a Koncert za orgulje 1938. Različitim je skladateljima naručivala djela različita sastava i opsega. Poulencu je prvo povjerila koncert s dvoje solista, a zatim i skladbu za orgulje. Podupirući autore novim narudžbama, povjerila mu je i glazbu koju dva klavira sviraju zajedno.

Prijedlog da se tri klavira zamijene dvama

U princezinu pismu iz 1931. stoji zamisao o jednom solističkom i dvama pratećim klavirima. Poulenc je predložio promjenu u koncert za dva klavira i orkestar. Prihvatila je. Smanjenje broja klavira predložio je sam skladatelj. U prvotnoj zamisli solo i pratnja dijelili su se među instrumentima s tipkama, a u Poulencovoj oba klavira ostaju solistička i pridružuje im se orkestar. Skladateljev odgovor promijenio je sastav narudžbe.

Poulenc i Jacques Février praizveli su koncert u Veneciji 5. rujna 1932. Désiré Defauw ravnao je orkestrom milanske La Scale. Autor novoga koncerta sudjelovao je i kao solist. Dva klavira koja je pokroviteljica prihvatila podijelili su skladatelj i prijatelj, uz orkestar. Poulenc je osobno svirao jedan klavir, a s kolegom pijanistom izveo obje solističke dionice. Djelo dovršeno tijekom ljeta prvi su put predstavili iste godine na festivalu Međunarodnog društva za suvremenu glazbu.

Ulazak prvoga i drugoga klavira

Prvi stavak počinje kratkim dvama orkestralnim akordima i udaraljkaškim pokretima dvaju klavira. Iako koncert ima dva klavira, prvu melodiju polaganoga stavka skladatelj najprije povjerava jednom glazbeniku. Solisti sviraju istu vrstu instrumenta, ali svaki ima svoju dionicu. Umjesto ulaska jednoga pijanista nakon dugoga orkestralnog uvoda, Poulenc od početka upotrebljava oba klavira. Solistički dio počinje pokretima koji ističu udar tipke i nastavlja se zajedno s orkestrom. Nakon toga slijedi polagani drugi stavak, Larghetto.

Larghetto počinje lirskom melodijom koju sam izlaže prvi klavir. Ulaskom drugoga glazba prelazi u stil kojim se Poulenc tada rado koristio. Vrijeme ulaska dvaju klavira razlikuje se i povezuje s promjenom stila. Umjesto stalnoga jednakog sviranja obaju instrumenata polagani stavak najprije donosi melodiju jednoga izvođača. Nakon sudjelovanja drugoga klavira pojavljuju se osobine Poulencove glazbe.

Mozartove note i Ravelovo novo djelo

Poulenc je objasnio da se u prvoj temi Larghetta želio vratiti Mozartu. Govorio je da cijeni melodiju i posebno voli Mozarta. Dodao je da nakon mozartovske melodije s početka, pri ulasku drugoga klavira, glazba brzo prelazi u njegov tadašnji stil. Početak koji podsjeća na Mozarta i kasniju promjenu opisao je sam skladatelj. Stil poštovanoga autora upotrijebio je u prvoj temi, a nastavak napisao drukčije.

Mozartov postumni portret koji je Barbara Krafft naslikala 1819.
Mozartov postumni portret koji je Barbara Krafft naslikala 1819.

Pripremajući koncert, Poulenc je proučavao Mozartove i Lisztove koncerte te Ravelov Koncert u G-duru praizveden iste godine. U princezinu je domu s Févrierom svirao Ravelovo djelo na dva klavira. Budući autor novoga koncerta najprije je s kolegom za praizvedbu izvodio novo djelo drugoga skladatelja. Uz proučavanje Mozartovih nota iskušavao je Ravelovu glazbu na dvama instrumentima s tipkama. I suvremeni je koncert bio materijal za pripremu novoga djela.

Portretna fotografija Mauricea Ravela koju je Pierre Petit snimio oko 1905.
Portretna fotografija Mauricea Ravela koju je Pierre Petit snimio oko 1905.

Elliott Carter pri ocjeni koncerta 1938. naveo je dijelove koji podsjećaju na Scarlattija, Mozarta, Schumanna, Chabriera i Stravinskoga. Cijenio je Poulencov osjećaj za harmoniju i orkestraciju te živost djela koje povezuje različit materijal. U koncertu je čuo i poznate skladatelje i Poulencovu osobnost. Zasebno su zabilježena djela koja je autor proučavao pri pripremi i utjecaji koje je drugi glazbenik prepoznao u dovršenom koncertu. Uz autore različitih razdoblja Carter je ocijenio i Poulencovu vještinu oblikovanja koncerta.

Balijski gamelan koji je čuo u Parizu

Poulenc je 1931. na pariškoj Kolonijalnoj izložbi slušao balijski gamelan. Taj je ansambl poslije utjecao i na Koncert za dva klavira. Ponavljani udaraljkaški klavirski zvuk u kasnijem dijelu prvoga stavka povezuje se s tim iskustvom. Uz europske koncerte koje je čitao i svirao upotrijebio je glazbu s izložbe. Umjesto doslovnoga prijenosa balijskoga ansambla na dva klavira osobine zvuka iskoristio je u ponavljanjima i udaraljkaškom izrazu solističkih dionica.

U prvom se stavku ponovno svira udaraljkaška figura, a Larghetto počinje mozartovskom melodijom. Različit materijal postavio je u susjedne stavke. Razmatra se i njegova gradnja koncerta iz kratkih glazbenih odlomaka koji se ponavljaju ili mijenjaju. Nakon ponavljanja dvaju klavira u prvom stavku, sljedeći počinje solo melodijom prvoga. Isti solistički instrumenti ostaju, ali mijenjaju se broj izvođača na početku i karakter glazbe. Nakon ulaska drugoga klavira ponovno se mijenja stil.

Majka ga je poučavala Mozartu, Schubertu i Chopinu te mu davala svirati tada popularne romance. Umjesto konzervatorija klavir je učio kod Ricarda Viñesa. Viñes ga je upoznao s Debussyjem, Stravinskim i Satiejem. Kod kuće je slušao klasične klavirske skladbe i poznate pjesme, a kod učitelja novu glazbu. Majčina i Viñesova poduka uključivale su različite skladatelje i djela. Prije pisanja koncerta već je svirajući upoznavao glazbu više razdoblja.

Dva izvođača praizvedbe s istim učiteljem

Février i Poulenc obojica su rođeni 1899. i učili su klavir kod Viñesa. Vršnjaci s istim učiteljem zajedno su sjeli za klavire na praizvedbi novoga koncerta. Viñes je bio pijanist koji je prvi izvodio brojna nova Debussyjeva i Ravelova djela. Njegova su dva učenika podijelila klavirske dionice iste praizvedbe. Février, koji je u princezinu domu s Poulencom svirao Ravelov koncert, s njim je pripremao i novo Poulencovo djelo. U pripremi i izvedbi povezale su se uloge princeze koja je naručila glazbu, Poulenca koji ju je napisao i Févriera koji je svirao solo.

Pijanist Ricardo Viñes na Redonovu portretu iz 1903.
Pijanist Ricardo Viñes na Redonovu portretu iz 1903.

Na Mahininim popisima za ručak i večeru nalazi se Larghetto u izvedbi Anne Queffélec i Jean-Bernarda Pommiera. Kasniji su pijanisti podijelili solističke dionice koje su praizveli Poulenc i Février. Prvi klavir najprije sam svira mozartovsku melodiju, a nakon ulaska drugoga glazba prelazi u Poulencov stil. Tri klavira prvotne princezine zamisli zamijenjena su dvama solističkim klavirima i orkestrom. U sastavu koji je skladatelj predložio izvođači sviraju istu vrstu instrumenta, ali melodiju započinju u različito vrijeme.

Glazba koju slušamo u Mahini

U Mahini slušamo Larghetto koji zajedno izvode Anne Queffélec i Jean-Bernard Pommier. Iza glazbe u kojoj dva klavira dijele melodiju stoje pokroviteljica koja je naručila djelo i prijatelj koji je sudjelovao na praizvedbi. Ako ga čujete tijekom obroka, poslušajte i kojim redom ulaze dva izvođača.