Koncert na brajici i prodani klavir: Aranjuez Rodriga i Victorije

Susret dvoje glazbenika u Parizu

Rodrigo je rođen u španjolskom Saguntu. Nakon difterije u djetinjstvu gotovo je potpuno izgubio vid, a glazbu je učio u Valenciji. Poznat po gitarskom koncertu, bio je i pijanist. Godine 1927. otišao je u Pariz učiti kompoziciju kod Paula Dukasa. Za zapisivanje glazbe i čitanje knjiga trebala mu je tuđa pomoć. Njegov tajnik i prepisivač Rafael Ibáñez čitao mu je književnost i filozofiju. Rodrigo ga je pamtio kao čovjeka koji je zamijenio njegove oči.

Victoria je odrasla u imućnoj obitelji u Istanbulu. Nakon obiteljskoga bankrota život joj se promijenio. Uz pomoć osobe koja ju je poučavala klaviru nastavila je školovanje i u Parizu stekla kvalifikaciju za poučavanje glazbe. Upoznali su se 1928. Victorijin se otac protivio udaji za slijepoga glazbenika nestabilnih prihoda. Nakon protivljenja obitelji i jednoga prekida vjenčali su se 1933. u Valenciji. I poslije su zbog nedostatka novca za život morali boraviti odvojeno.

Nakon udaje Victoria je ostavila svoju pijanističku karijeru i sudjelovala u muževu radu. Poznavala je španjolski, francuski i njemački, prevodila tekstove pjesama i pisala libreta. Njezini su tekstovi korišteni za balete Pavana real i Juana y los caldereros te lirsku komediju El hijo fingido. Tekstove Svitaka s Mrtvoga mora prerađivala je u stihove za uglazbljivanje. Na njemački i francuski prevodila je Cervantesove i Unamunove tekstove za koje je Rodrigo napisao glazbu. Supružnici su zajedno radili s notama i riječima.

Narudžba gitarskoga koncerta za stolom

Narudžba Concierta de Aranjuez nastala je tijekom obroka u San Sebastiánu u rujnu 1938. Prema Rodrigovu zapisu gitarist Regino Sainz de la Maza zamolio ga je, dok se vraćao u Francusku, za koncert za gitaru i orkestar. Uvjeravao ga je da mu je to dugogodišnja želja, a Rodrigo je nakon vina iz Rioje prihvatio. Španjolski građanski rat još je trajao. Taj je obrok zapisao kao ugodnu uspomenu iz nesigurnoga razdoblja.

Zanimljiv je i redoslijed kojega se skladatelj prisjećao. Oko dva mjeseca nakon molbe, u maloj radnoj sobi pariške Rue Saint-Jacques, melodija Adagia pojavila mu se odjednom. Ubrzo je došla i tema završnoga stavka. Prvi je stavak, nasuprot tomu, opisao kao rezultat računanja i razmišljanja. Stavak koji prvi čujemo napisao je posljednji. Djelo je dovršeno 1939. u Parizu, a pri povratku supružnika u Španjolsku u njihovoj je prtljazi bio rukopis koncerta na brajici.

Aranjuez, južno od Madrida, poznat je po staroj kraljevskoj ljetnoj palači i vrtovima. Rodrigo i Victoria šetali su ondje kao mladenci. Objašnjavajući kasnije Adagio, Victoria se prisjetila tih šetnji i sretnih ranih bračnih dana. U memoarima tu glazbu naziva i ljubavnom pjesmom. Djelo nazvano po mjestu gdje su zajedno hodali ponovno je mnogo poslije opisala u knjizi o njihovu životu.

Godina u kojoj su morali prodati klavir

Španjolski građanski rat otežao je njihov položaj. Stipendija koja je Rodrigu pomagala studirati u Parizu prekinuta je. Kao španjolske izbjeglice boravili su u ustanovi za slijepe u njemačkom Freiburgu i u sobi poučavali španjolski i glazbu. Ondje je Rodrigo proučavao ptičje zvukove Schwarzwalda i napisao Pjesmu kukavice. I kada se teško bilo trajno nastaniti, slušao je okolinu i nastavljao uglazbljivati tekstove.

Victoria je 1939. tijekom trudnoće izgubila dijete i sama bila u kritičnom stanju. Za liječenje su prodali voljeni Pleyelov klavir. U njezinim je memoarima i sjećanje najmodavke Amalije Carrasco: dok je žena bila u bolnici, Rodrigo je noću svirao klavir i stvarao tužnu melodiju. Pleyel je Victoria dobila od roditelja. Zapis o njegovoj prodaji jasno pokazuje gospodarske teškoće supružnika u tom razdoblju.

Od rukopisa na brajici do izvođačkih nota

Rodrigo je skladao brajičnim notnim pismom. Prije predaje izvođačima trebalo ga je prenijeti u obični notni zapis. Profesionalnom je prepisivaču diktirao note jednu po jednu, po instrumentima. Navodio je visinu i trajanje te detalje poput povisilica i snizilica. Prepisivač je zapisivao na crtovlje, a Rodrigo je s Victorijom obavljao završne korekture. Prijenos različitih koncertnih dionica zahtijevao je vrijeme za ponovnu provjeru iste glazbe u brajici, govoru i notama na crtovlju.

Sainz de la Maza dobio je jedan takav prepisani primjerak i pripremao praizvedbu. Skladateljeve brajične note također su sačuvane. Uz njegov rukopis postoje note koje su zapisivali Rafael Ibáñez, profesionalni prepisivač i Victoria. Diktirao je po instrumentalnim dionicama, a s Victorijom napravio završnu provjeru. Više je ljudi zapisivalo i ponovno provjeravalo note i oznake kako bi izvođači mogli čitati gitarsku i orkestralnu glazbu koju je skladatelj zamislio.

Melodija od engleskoga roga do gitare

Prvu melodiju Adagia svira engleski rog, a ne gitara. Gitara je najprije prati trzanim akordima, a potom preuzima isti odlomak s ukrasima. Instrumenti dijele temu, a gitara je poslije sama svira u cijelosti. U sljedećoj kadenci solist razvija dugu frazu bez orkestralne pratnje. Zatim orkestar snažno izvodi temu. Razgovor započet tihim solističkim zvukom tako se proširuje na ansambl više instrumenata.

Melodijske se krivulje mogu slušati i u vezi s andaluzijskim dubokim pjevanjem, cante jondo. U prvom i posljednjem stavku šest se doba broji u dvije skupine po tri ili u tri skupine po dvije. Orkestar preuzima ritam koji gitara predstavlja potezima preko žica. Kada uz dugu melodiju središnjega stavka poslušamo plesne ritmove vanjskih, jasnije se čuje ustroj koncerta. Adagio završava kratkim završetkom u duru i gitarskim trilerom.

Barcelonska praizvedba i Mahinin popis

Koncert je prvi put izveden 9. studenoga 1940. u barcelonskoj Palau de la Música Catalana. Gitaru je svirao Sainz de la Maza, a Barcelonskom filharmonijom ravnao César Mendoza Lasalle. Tada su solist i orkestar zajedno izveli glazbu napisanu brajicom u Parizu. Victoria se oporavila i sljedeće godine rodila kćer Ceciliju. Zapisi o nastavku skladanja i priprema nakon prodaje klavira konkretno opisuju život do dovršetka i praizvedbe koncerta.

Na Mahininu popisu za ručak Adagio se nalazi na albumu James Galway Plays Rodrigo. Sudjeluju flautist Galway i gitarist Kazuhito Yamashita. Concierto de Aranjuez Yamashita je snimio s komornim orkestrom Jeana-Françoisa Paillarda. Galway je izveo flautističku obradu Fantasía para un gentilhombre, izvorno napisane za gitaru. Rodrigovu su glazbu prenijeli gitarom i flautom. Na albumu je i Concierto pastoral u Galwayevoj izvedbi.

Narciso Yepes, prisutan na popisima za ručak i večeru, ostavio je važnu izvedbu za širenje ovoga djela. Godine 1950. u pariškom Théâtre des Champs-Élysées svirao je koncert sa Španjolskim nacionalnim orkestrom pod ravnanjem Ataúlfa Argente, deset godina nakon barcelonske praizvedbe. Kći Cecilia kasnije je osnovala izdavačku kuću i zakladu s imenima obaju roditelja. Zaklada čuva skladateljeve rukopise. Predaja nota koje su Joaquín i Victoria zajedno pripremili sljedećim izvođačima nastavila se u novoj obiteljskoj generaciji.

Glazba koju slušamo u Mahini

U Mahininoj glazbi za ručak i večeru nalaze se ulomci Concierta de Aranjuez u izvedbi Narcisa Yepesa. Kada čujete gitaru, možete se zajedno sjetiti Rodriga i Victorije, koji su brajicu prenijeli u note i zajedno provjeravali partituru.