Pjesma o domu nastala nakon simfonije: Novi svijet Dvořáka i Harryja Burleigha

Mladić koji je na snijegu čekao da čuje koncert

Burleigh je odrastao u Erieju u Pennsylvaniji. Od majke je učio glazbu, a od djeda po majci afroameričke duhovne pjesme. Djed je živio kao rob i novcem otkupio svoju slobodu. Burleigh je pjevao u crkvi i na lokalnim događajima te učio klavir i pjevanje. Bio je u zborovima episkopalne katedrale, prezbiterijanske crkve i židovske sinagoge u Erieju; različita vremena obreda omogućila su mu rad na više mjesta. Obiteljske pjesme i glazba lokalnoga bogoslužja poslije su se nastavile u njegovu pjevanju i obradi skladbi.

U kasnim tinejdžerskim godinama čekao je vani na snijegu kako bi čuo mađarskoga pijanista Rafaela Joseffyja. Bio je to dom Elizabeth Russell, kod koje je radila njegova majka. Zbog rasno odvojenoga primanja gostiju nije mogao ući kao slušatelj. Na kraju se razbolio, a majka je, doznavši razlog, zamolila Russell da ga zaposli kao vratara. Radeći taj posao slušao je glazbenike poput Terese Carreño i Itala Campaninija.

Burleigh je 1892. sa stipendijom upisao njujorški National Conservatory of Music, kojim je ravnao Dvořák. Skladatelj ga je često molio da pjeva. Prema kasnijem Burleighovu sjećanju, Dvořák je nakon dnevnoga rada i večere slušao njegove pjesme. Pjevao mu je pjesme afroameričke zajednice koje je poznavao. Jedno od Dvořákovih američkih glazbenih iskustava bilo je osobno slušanje glasa drugoga glazbenika.

Rasprava o američkoj glazbi

Jeannette Thurber, osnivačica konzervatorija koja je pozvala Dvořáka, željela je obrazovati glazbenike u SAD-u. Škola je pružala priliku za upis i učenicima drugih rasnih skupina. Dvořák je poučavao kompoziciju i ravnao orkestrom. Izvan škole u New Yorku bilo je mnogo glazbenika i kritičara njemačkoga podrijetla, s kojima je razgovarao njemački. Simfoniju Iz Novoga svijeta pripremao je u okolini gdje je kao češki skladatelj poučavao američke učenike i družio se s europskim kolegama.

U svibnju 1893. Dvořák je javno ustvrdio da se na afroameričkim melodijama može razviti američka skladateljska tradicija. Mnogi su tadašnji glazbenici kao mjerilo uzimali njemačku simfonijsku tradiciju. John Knowles Paine s Harvarda mislio je da su novine pogrešno prenijele Dvořákove riječi. Amy Beach prihvaćala je uporabu folklora, ali je pitala može li afroamerička glazba predstavljati cijeli SAD. Razvila se rasprava o tome koju glazbu skladatelji trebaju učiti.

Dvořák je povezivao češku narodnu glazbu sa zapadnim skladateljskim tehnikama. I u američkim je pjesmama primjećivao melodije koje se oslanjaju na pet tonova i sinkope. Sinkopa mijenja ritam naglašavanjem mjesta koje je inače slabo. Nisu ga zanimali samo naslovi poznatih pjesama, nego način oblikovanja melodije i ritma. Na temelju pjesama koje je Burleigh prenosio pisao je nove teme i razvijao ih u simfoniji od četiri stavka.

Simfonija iz 1893. i pjesma iz 1922.

Simfonija Iz Novoga svijeta dovršena je 1893. u New Yorku. Njujorška filharmonija praizvela ju je 16. prosinca iste godine u Carnegie Hallu pod ravnanjem Antona Seidla. Poznata tema drugoga stavka, Larga, Dvořákova je melodija koju izvodi engleski rog. Jednostavan odlomak može zvučati poput stare narodne pjesme, ali Goin’ Home nastao je poslije. Današnje slušanje iste melodije u simfoniji i vokalnom djelu proizlazi iz skladanja i obrade u različitim razdobljima.

Fisher je bio američki glazbenik koji je učio kod Dvořáka. Prisjećao se da je 1922., svirajući klavirsku obradu Larga, pomislio na riječi o povratku kući. Razvio ih je u tekst i napravio Goin’ Home. Simfonijskoj je melodiji dodao ljudski glas i rečenice. Slušatelj koji poznaje naslov o povratku može pri istoj melodiji misliti na sadržaj pjesme. Tako se ranije predstavljena orkestralna glazba počela pamtiti i pod naslovom kasnije pjesme.

Fisherov Goin’ Home objavio je Oliver Ditson u Bostonu 1922. Sačuvane su i rane note za duboki glas i klavir. Na naslovnici piše da glazba potječe iz Larga simfonije Iz Novoga svijeta, uz imena Dvořáka i Fishera. Pjevač izvodi Fisherov tekst, a pijanist prati umjesto orkestra. Orkestralna je melodija prilagođena zajedničkoj izvedbi solističkoga glasa i klavira.

Češki jezik u američkome selu

Nakon dovršetka simfonije Dvořák je ljeto 1893. proveo u Spillvilleu u Iowi. Pomoćnik Josef Kovařík preporučio mu je rodno mjesto za odmor. Malo selo čeških useljenika imalo je crkvu s bogoslužjem na češkom i školu. Kada su djeca iz Europe stigla u SAD, obitelj je zajedno putovala vlakom do sela. U pismima prijateljima u domovini Dvořák je život u Spillvilleu uspoređivao s boravkom u Vysokoj u Češkoj.

Rano ujutro šetao je i svirao orgulje u crkvi sv. Vaclava. Prijepodne je skladao, a popodne provodio vrijeme s obitelji ili posjećivao okolna sela. Navečer je slušao stanovnike kako govore o naseljavanju u SAD-u. Stariji su mještani rado slušali poznate himne na orguljama. Toga je ljeta napisao Američki gudački kvartet i Gudački kvintet. Uz susjede s kojima je mogao razgovarati češki i ponovno okupljenu obitelj skladao je djela koja su, nakon njujorške simfonije, postala predstavnici njegova američkog života.

Kasnija glazba čovjeka koji je pjevao Dvořáku

Burleigh je 1892. nastupio u Carnegie Hallu sa sopranisticom Sissierettom Jones. Nakon konzervatorija nastavio je kao pjevač i skladatelj. Ondje je kasnije pjevao vlastite pjesme i doživio da drugi glazbenici izvode njegove obrade spirituala. Bio je student koji je Dvořáku pjevao duhovne pjesme i samostalni pjevač koji nastupa, piše i razvija vlastitu karijeru. Tradiciju koju je prenosio kao učenik nastavio je prenositi koncertima i izdanjima.

Burleigh je 1894. dobio mjesto solista u njujorškoj episkopalnoj crkvi sv. Jurja. Neki su se članovi protivili zbog njegove rase, ali je ondje dugo pjevao. Nastupao je i u drugoj vjerskoj zajednici, uređivao note za izdavača i objavljivao vlastite popijevke i obrade duhovnih pjesama. Uz priču o utjecaju spirituala na Dvořákovu simfoniju vrijedi upoznati njegov kasniji rad. Nastavio je pjesme naučene u obitelji prilagođavati koncertnoj izvedbi.

Burleighova obrada Deep Rivera snimljena je 1916. Pjevao ju je bariton Oscar Seagle uz orkestar. Burleigh nije napisao novu pjesmu, nego je postojeću prilagodio izvedbi. Tradicionalnu pjesmu uredio je za solističko pjevanje. Ako nakon Larga potražite tu snimku, možete upoznati tradiciju koju je Burleigh prenosio Dvořáku i njegov rad na obradama. Deep River i Goin’ Home različitim su putevima ušli u repertoar pjevača.

Largo koji slušamo u Mahini

Mahinina glazba za ručak i večeru uključuje početak Larga pod ravnanjem Marissa Jansonsa. Za večerom čujemo i Soltijevu izvedbu i izvedbu Londonske filharmonije. U cijelome Largu nakon melodije engleskoga roga slijedi kontrastna glazba i zatim povratak početne melodije.

Uz Largo možete potražiti Burleighovu obradu Deep Rivera. Za Goin’ Home Fisher je orkestralnoj melodiji dodao novi tekst, a u Deep Riveru Burleigh je tradicionalni spiritual prilagodio glasu i pratnji. Jedno djelo prelazi iz simfonije u pjesmu, a drugo iz prenesene duhovne pjesme u koncertni repertoar. U objavljenim notama ostala su njihova imena, a pjevači nastavljaju izvoditi njihove glazbene verzije. Možete usporedno slušati Goin’ Home, čiju melodiju izvode simfonijski engleski rog i solistički glas, te Deep River u Burleighovoj obradi.

Glazba koju slušamo u Mahini

U Mahini slušamo Largo iz simfonije Iz Novoga svijeta. Ta melodija može potaknuti razgovor s osobom koja je došla s vama o pjesmama koje ste slušali u svojim rodnim krajevima. Vlastitim uspomenama možete nastaviti razgovor o pjesmama koji su dijelili Dvořák i Burleigh.