Corellijeva La Folia: od iberijskoga plesa do violinskih varijacija

Iz Portugala na Pirenejski poluotok

Folia je mnogo starija od Corellija. Potječe iz Portugala, a najraniji se primjeri javljaju u 15. stoljeću. Glazbenici su je nastavljali izvoditi i dodavati nove varijacije. U drugoj polovici 17. stoljeća, kada je Corelli živio, bila je poznat materijal i talijanskim glazbenicima. Iza skladateljeva imena uz violinsku sonatu stoji plesna povijest koju su prenosile generacije plesača i glazbenika.

Folia se razvila kao popularni ples na Pirenejskom poluotoku krajem srednjega vijeka. Ima portugalske korijene, široko se koristila i u Španjolskoj te je bila važna za iberijsku instrumentalnu glazbu 17. i 18. stoljeća. Savall je na jednom albumu okupio folije različitih vremena. Uz Corellija i Marina Maraisa snimio je Diega Ortiza i anonimna djela, izvodeći i glazbu koja je postojala prije poznatih skladatelja.

Sastav albuma okuplja različite zvukove plesne pratnje. Savall svira violu da gamba, a drugi glazbenici vihuelu, gitaru, teorbu, čembalo, orgulje i harfu. Uz udaraljkaša sudjeluje i izvođač kastanjeta i zvončića. Svirači gudačkih, trzanih, klavijaturnih i udaraljkaških instrumenata ponavljanjima folije pridružuju različite zvukove. Savallova izvedba iberijske glazbe okuplja mnogo raznovrsniji sastav od Corellijeve violinske sonate.

Dvadeset tri varijacije i red na pratitelja

Corelli je 1700. objavio dvanaest violinskih sonata kao op. 5 i posvetio ih brandenburškoj kneginji izbornoj Sophie Charlotte. Posljednja je sonata u d-molu La Folia. Tijekom 18. stoljeća zbirka je izišla u više od četrdeset novih izdanja. Učenici violine tražili su tu glazbu, a njegov ju je učenik Geminiani obradio i za gudački ansambl. Na Mahininim popisima za ručak i večeru nalazi se broj 12 iz op. 5 s albuma Purcell Quarteta. Album su snimili u londonskoj crkvi sv. Barnabe u svibnju 1986.

Nakon teme La Folije slijede dvadeset tri varijacije. Violina naizmjenično svira brze kratke tonove i povezane duge note. Corelli je među brze varijacije stavio spore, mijenjajući brzinu i karakter tijekom ponavljanja iste teme. Na kraju continuo izvodi brze šesnaestinke. Basso continuo prati solista basovskom melodijom i akordima. Budući da i pratitelju pri kraju daje mnogo brzih tonova, izvođačko umijeće ovoga djela ne pripada samo violinistu.

Francuska glazba na isti ples

Godine 1701., nakon Corellijeve sonate, Francuz Marin Marais u drugu zbirku za violu da gamba uvrstio je foliju. Nazvao ju je Folies d’Espagne, odnosno Španjolske folije. Naveo je da je pažljivo uređivao continuo i da je graviranje nota dugo trajalo. Talijanska violinska sonata i francuska skladba za violu da gamba u sličnom su vremenu upotrijebile isti plesni materijal. Marais ima trideset dvije varijacije, devet više od Corellija.

Marais je iskoristio mogućnost viole da gamba da zvukom više žica svira akorde. Povezao je solističku melodiju i basovsku pratnju, a u nekim varijacijama dodao figure koje podsjećaju na potez preko gitarskih žica. Taj se gitarski izraz može povezati s iberijskim plesnim podrijetlom folije. I uz isti materijal različito se upotrebljavaju brze violinske figure i puni akordi viole. Marais je ples oblikovao žicama i akordima instrumenta koji je osobno svirao.

Učenik iz Rima u Londonu

Corellijev učenik Francesco Geminiani prenio je učiteljevu glazbu u Britaniju. Nakon pouke kod Corellija u Rimu otišao je u London s dvadeset sedam godina, a kasnije djelovao i u Dublinu. Prva londonska djela za ansambl bila su obrade Corellijevih sonata, a ne vlastite nove skladbe. Corelli je tada bio popularan i u Britaniji. Geminiani je glazbu za solo violinu i pratnju prilagodio podjeli među gudačkim izvođačima.

U preradi za ansambl Geminiani je dopunio harmoniju i kontrapunkt naznačene u izvornoj sonati. Proširio je odnose različitih melodija i raspodijelio glazbu solo dionice i pratnje na više gudačkih glasova. U glazbi jednoga solista sada je sudjelovalo više instrumenata. Boston Baroque pri izvođenju Geminianijeva koncerta u F-duru upotrebljavao je ukrase iz Corellijeve izvorne sonate. Na isti album stavio je taj koncert i La Foliju, zajedno izvodeći Geminianijeve prerade različitih Corellijevih sonata za ansambl.

U Geminianijevoj La Foliji izmjenjuju se mala solistička i veća gudačka skupina. Manja se zove concertino, a veća ripieno. Razgovor solo violine i pratnje proširen je u razmjenu dviju skupina. U knjizi o izvedbi iz 1749. Geminiani se prisjetio i da je učitelj bio posebno zadovoljan skladanjem La Folije. Corelli, koji je portugalski ples pretvorio u violinsku sonatu, i učenik koji ju je rasporedio među više gudača istoj su temi pridružili različite sastave.

Još jedna folia iz Vivaldijeva pera

I Vivaldi je od folije napravio varijacije. Njegovo djelo ima temu i devetnaest varijacija. Početna melodija ostaje prepoznatljiva, a mijenjaju se ritam, brzina, dinamika i način povezivanja ili odvajanja tonova. Svako ponavljanje donosi nove duljine, jačine i brzine. Više od 150 skladatelja pisalo je na ovu staru melodiju. Izbori različitih instrumenata i broja varijacija kod Corellija, Maraisa i Vivaldija nastavili su se i poslije.

Vivaldijeva folia dio je op. 1 koji je Giuseppe Sala objavio u Veneciji 1705. Zbirka okuplja dvanaest komornih trio sonata, a posljednja je folia. I Corelli je foliju stavio na kraj violinske zbirke. Ta se komorna glazba mogla svirati na privatnim okupljanjima u kućama. Poznati plesni materijal postao je i završna skladba komorne glazbe za plemiće i ljubitelje glazbe koji se okupljaju radi sviranja.

Suvremeni gudači koji udaraju nogama

Američka skladateljica Michi Wiancko u novoj verziji Geminianijeve La Folije gudačima je povjerila i udaraljke i udaranje nogama. Upotrijebila je col legno, udar drvenim dijelom gudala umjesto dlakom, i sul ponticello, sviranje blizu kobilice, mijenjajući boju gudačkoga zvuka. Nad ponavljanom harmonijom folije izmjenjuju se cijeli ansambl i solisti, a male motive redom predaju drugim glazbenicima. U iste su note ušli tonovi gudača i zvuk njihovih koraka.

Wiancko je za nastup 2021. pripremila verziju za jedanaest izvođača. Prilagodila je broj glazbenika epidemiološkim pravilima i iznova rasporedila njihove dionice. Tijela i instrumenti koji izvode foliju mijenjali su se od iberijskih plesnih glazbenika, preko Corellijeva solista i pratitelja te Geminianijevih dviju gudačkih skupina do izvođača koji udaraju nogama u Wianckinoj verziji. U Mahininoj snimci Purcell Quarteta slušamo dio te povijesti: Corellijeve varijacije za violinu i continuo. I brzi tonovi pratitelja na kraju njegova su pripremljena uloga.

Glazba koju slušamo u Mahini

U Mahini slušamo Corellijevu La Foliju u izvedbi Purcell Quarteta. Budući da se ista tema više puta mijenja, i nakon jednoga ili dvaju odlomaka tijekom obroka možete uživati u usporedbi s melodijom koju ste ranije čuli.