U ovom članku
  1. Prošireni raspon napisan za Stadlera
  2. Rana izdanja i kritika iz 1802.
  3. Basetni klarinet koji je odabrala Meyer
  4. Od članice orkestra do solistice
  5. Suvremena izdanja s dvjema solističkim dionicama
  6. Glazba koju slušamo u Mahini

Kratak odgovor

Mozart je Koncert za klarinet K.622 napisao za instrument Antona Stadlera s proširenim dubokim registrom. Dovršena autografna partitura nije sačuvana. U ranim izdanjima nakon Mozartove smrti solistička je dionica prilagođena običnom klarinetu. Urednici koji danas pripremaju verzije za basetni klarinet uspoređuju sačuvani autografni fragment, tiskane partiture i kritiku iz 1802. kako bi rekonstruirali izgubljene duboke tonove.

Detaljnije

Prošireni raspon napisan za Stadlera

Mozart je Koncert za klarinet K.622 napisao 1791. za Antona Stadlera. Prije toga za njega je napisao i Kvintet za klarinet K.581. U kvintetu klarinet svira s četiri gudačka instrumenta, a u koncertu solistički klarinet s orkestrom. Stadler je za komorno djelo dobio dionicu koju izvodi s malim brojem gudača, a za koncert dionicu namijenjenu solističkom nastupu pred velikim ansamblom. Mozart je instrument istoga izvođača upotrijebio u dvjema vrstama sastava i napisao glazbu koju klarinet i gudači izvode zajedno.

Notirani raspon basetnoga klarineta. Sitnije note pri dnu označavaju duboke tonove koje obični klarinet ne može odsvirati.
Notirani raspon basetnoga klarineta. Sitnije note pri dnu označavaju duboke tonove koje obični klarinet ne može odsvirati.

Stadlerov klarinet imao je četiri dodatna tona ispod dubokoga E: Es, D, Cis i C. Proširenje raspona omogućilo mu je da svira dublje nego prije. Takav instrument danas nazivamo basetnim klarinetom. Budući da može svirati četiri polutona ispod najdubljeg tona običnog klarineta, skladatelj je u tom području mogao pisati melodije. Za duboki C zapisan u notama potreban je instrument koji ga može odsvirati. Ta su četiri tona izravno povezana s razlikama između izvorne solističke dionice i kasnijih izdanja.

Rani autografni fragment započinje kao glazba za basetni rog u G. Tijekom njegova pisanja Mozart je namjeravao zamijeniti solistički instrument basetnim klarinetom u A, a tragovi te promjene ostali su u rukopisu. Između zamisli s basetnim rogom i konačnoga koncerta u A-duru postojala je prerada. U fragmentu su sačuvane note koje je skladatelj osobno napisao. Urednici ga upotrebljavaju pri proučavanju solističke dionice koncerta čija je završena partitura izgubljena. Svjedoči o radu tijekom kojega je Mozart prvo odabrao instrument, a zatim ga mijenjao.

Rana izdanja i kritika iz 1802.

Oko 1801. i 1802. tri su izdavača objavila dionice koncerta. U sva tri izdanja uklonjen je basetni raspon, a solistička je dionica tiskana za obični klarinet. Glazba napisana za Stadlerov prošireni instrument tako je prilagođena instrumentu manjega raspona. Glazbenici koji su nakon Mozartove smrti željeli izvoditi koncert mogli su upotrebljavati takve tiskane note. U prenošenju skladbe tiskom prenesena je i dionica u kojoj su duboki tonovi premješteni u drugi registar.

Program Stadlerova nastupa u Rigi 21. ožujka 1794., s crtežom basetnoga klarineta.
Program Stadlerova nastupa u Rigi 21. ožujka 1794., s crtežom basetnoga klarineta.

Kritičar je 1802. napisao da je koncert namijenjen klarinetu koji može svirati do dubokoga C. Upozorio je da neke odlomke tiskane solističke dionice treba svirati oktavu niže i spomenuo promjene u Adagiu. Njegova je kritika svjedočanstvo iz toga doba koje se može upotrijebiti pri pripremi nota s obnovljenim dubokim tonovima. I tadašnji kritičar ranoga izdanja poznavao je razliku između raspona izvornog instrumenta i tiskane dionice. Današnji urednici uspoređuju tiskane note s tim primjedbama i provjeravaju u kojim je odlomcima promijenjena visina tona.

Klarinet koji je Valentine Metzler izradio krajem 18. ili početkom 19. stoljeća.
Klarinet koji je Valentine Metzler izradio krajem 18. ili početkom 19. stoljeća.

Sačuvani izvori pružaju različite podatke. U autografnom fragmentu vide se Mozartove note i ispravci, a postumna izdanja donose dionicu za obični klarinet. Kritika iz toga vremena opisuje instrument koji doseže duboki C i odlomke koji su izmijenjeni. Danas postoje izdanja koja sadrže i reprodukcije autografnog fragmenta i tadašnje kritike. Izvođač uz novotisnute note tako može pogledati stare izvore upotrijebljene pri uređivanju. U jednoj su verziji okupljeni materijali iz različitih razdoblja koji objašnjavaju prenošenje solističke dionice.

Basetni klarinet koji je odabrala Meyer

Na snimci Sabine Meyer sa Staatskapelle Dresden pod ravnanjem Hansa Vonka izričito je navedena uporaba basetnoga klarineta. Odabrala je instrument s četiri dodatna tona ispod dubokoga E. Na njemu je odsvirala duboke odlomke koje obični klarinet ne može izvesti na istoj visini. Koncert napisan za Stadlera snimila je suvremenim proširenim instrumentom. Dok je Staatskapelle Dresden svirala orkestralnu dionicu, a Vonk ravnao, Meyer je izvodila solističku dionicu s dubokim rasponom koji je Mozart namijenio Stadleru.

Replika izrađena prema Stadlerovu basetnom klarinetu.
Replika izrađena prema Stadlerovu basetnom klarinetu.

Govoreći o jednostavnosti i dubokim osjećajima u ovom djelu, Meyer ga je usporedila s religijom. To je osobno izvođačičino objašnjenje njezina odnosa prema koncertu. Izabravši basetni klarinet za vraćanje dubokih tonova, riječima je opisala i osjećaje koje u djelu doživljava. Odabrani instrument omogućuje sviranje dubokih tonova, dok je spomenuta jednostavnost njezina procjena karaktera skladbe. Pripremila je instrument koji odgovara rasponu solističke dionice i razmišljala o izrazu djela koje će na njemu svirati.

Drugi stavak, Adagio, ima oblik A-B-A: početna se tema vraća nakon srednjega dijela. Prvu melodiju slijedi kontrastan odlomak, a zatim se ponovno svira ista tema. Nakon izlaganja solističke melodije glazba prelazi u drugi dio i vraća se na početni materijal. Uz solista svira orkestar. Sastav uključuje flaute, fagote, rogove i gudače. I u tom polaganom stavku Mozart je u partituri rasporedio odlomke u kojima solist sam svira melodiju i one koje izvodi zajedno s orkestrom.

Od članice orkestra do solistice

Karajan je želio zaposliti Meyer u Berlinskoj filharmoniji, a članovi su se tomu protivili. Dirigent i orkestar sukobili su se oko prihvaćanja izvođačice koju je odabrao. Njegova procjena i procjena glazbenika koji će s njom raditi nisu bile iste. Meyer, poznata kao solistica u koncertima, radila je i kao orkestralna klarinetistica. U orkestru je trebala usklađivati zvuk s drugim puhačima i gudačima te svirati svoju dionicu zajedno s onima koje izvode ostali članovi. Njezino zapošljavanje pokazalo je razilaženje i u načinu na koji dirigent i članovi odlučuju o izvođačima.

Meyer je u Stuttgartu učila kod Otta Hermanna, a u Hannoveru kod Hansa Deinzera. Nakon Simfonijskog orkestra Bavarskog radija i Berlinske filharmonije proširila je karijeru solistice u koncertima. Nastupala je s različitim orkestrima, uključujući Bečku filharmoniju, Čikaški simfonijski orkestar i tokijski Simfonijski orkestar NHK. Izvođačica koja je svirala klarinetsku dionicu jednoga orkestra počela je izvoditi solističke dionice s različitim dirigentima i ansamblima. Mozartova snimka sa Staatskapelle Dresden pod Vonkovim ravnanjem jedna je od tih suradnji.

Uz solistički rad nastavila je s komornom glazbom u kojoj sudjeluje i obitelj. Godine 1983. s mužem Reinerom Wehleom i bratom Wolfgangom Meyerom osnovala je Trio di Clarone. Svirali su manje poznata Mozartova djela i suvremenu glazbu. Nove su nastupe pripremali i s jazz-klarinetistom Michelom Riesslerom. Solistica koja je izvodila koncerte pred orkestrom osnovala je mali ansambl s dvojicom bliskih kolega. Mozartova djela i skladbe suvremenih autora uvrstili su u repertoar istoga komornog sastava.

Suvremena izdanja s dvjema solističkim dionicama

Postoje suvremena izdanja koja donose solističke dionice i za basetni i za obični klarinet. Izvođač može odabrati onu koja odgovara njegovu instrumentu. Uz dvije dionice za isti koncert tiskani su autografni fragment i kritika iz 1802. U jednom su izdanju okupljeni izvori za rekonstrukciju dubokih tonova i izvedbene note prenesene za obični klarinet. Jedna dionica obnavlja izvorni raspon, a druga omogućuje izvedbu na instrumentu s ograničenijim rasponom.

Više je skladatelja napisalo novu glazbu za Meyer. Svirala je djela Jeana Françaixa, Edisona Denisova, Toshija Hosokawe i Pétera Eötvösa. Uz Mozartovu solističku dionicu obnovljenu na temelju starih izvora pripremala je i novu glazbu napisanu za svoj instrument. Kao što je Mozart skladao za Stadlerov instrument, kasniji su skladatelji surađivali s određenom izvođačicom. U Meyerine su nastupe ulazili već objavljeni koncerti i djela koja su suvremeni skladatelji napisali za nju.

U jesen 1791. Stadler je u Pragu sudjelovao u praizvedbi Mozartove opere La clemenza di Tito. Solističke dionice dviju arija upotrebljavale su basetni klarinet i basetni rog. Mozart je napisao glazbu koju Stadlerovi instrumenti izvode s opernim pjevačima. Iste ga je godine u koncertu postavio kao solista pred orkestrom. Prošireni je raspon upotrijebio i uz pjevače i u instrumentalnom koncertu. Glazba namijenjena dubokim tonovima koje je Stadler mogao odsvirati ostala je tako sačuvana i u operi i u koncertnoj solističkoj dionici.

Glazba koju slušamo u Mahini

Adagio iz Mozartova Koncerta za klarinet koji slušamo u Mahini izvodi Sabine Meyer. Kada ga ponovno čujete, uz melodiju obratite pozornost i na duboke tonove klarineta. Tako možete slušati imajući na umu raspon koji je Mozart pripremio za Stadlerov instrument.