Chopinove Mazurke op. 33: poljski plesovi u tri dobe

Pjesme i ansambli Mazovije

Naziv mazur povezan je s Mazovijom u središnjoj Poljskoj. Muškarce iz toga kraja oko Varšave zvali su Mazurima. Među regionalnim su plesovima mazur, oberek i kujawiak iz susjedne Kujavije. U kasnijim je zapisima folklorist Oskar Kolberg mazur smjestio između polaganoga kujawiaka i brzoga obereka. Na proslavama se moglo početi hodnim plesom, nastaviti kujawiakom i ubrzati mazurom ili oberekom. Plesači nisu cijelu noć provodili pri istoj brzini.

Među ranim pratećim instrumentima bile su narodne gajde dudy. Držale su stalan ton, dok je pjevač nad njim improvizirao melodiju i tekst. Dugi bas i novo oblikovano pjevanje zajedno su pratili ples. Kasniji mazovijski sastavi uključivali su violinu, veliki bubanj, harmonike različitih registara i klarinet. Violinist je pri svakom ponavljanju mijenjao ukrase. Dok plesači pomiču stopala prema povratku odlomka, izvođač ga svaki put malo drukčije svira.

Mazur se prenosio kao seljački, gradski i plemićki ples. Regije su imale različite nazive i korake, a Kolbergovi rani zapisi pokazuju i preklapanje imena kujawiak i oberek. Način imenovanja i dijeljenja pokreta plesova u tri dobe razlikovao se od mjesta do mjesta. Prelazak sa sporoga na brzi ples, mijenjanje pratnje i dodavanje melodijskih ukrasa zajednička su životna pozadina tih plesova. Chopinove klavirske skladbe s naslijeđenim plesnim imenom također različito obrađuju naglaske i trajanje u tri dobe.

Učenje kujawiaka na proslavama

U kujawiaku parovi slijede veliki krug i istodobno se okreću oko vlastite osi. Djeca i mladi u selu učili su ples gledajući i oponašajući odrasle na proslavama. Na tuđim su tijelima upoznavali mekano okretanje i redoslijed koraka. Umjesto snažnoga udaranja stopalima kujawiak traži blage korake i glatko kretanje. Učenici su s partnerom usklađivali korak i brzinu okreta kako bi pratili krug.

Ples nisu učili samo seljani. Zemljoposjednici i plemići pozivali su seoske glazbenike i plesače u kuće da nauče kujawiak. Dio novih ili raskošnijih koraka vraćao se u selo. Dok glazbenici i plesači posjećuju druge kuće i vraćaju se, mijenjaju se i pokreti. Seosku proslavu i gozbu u dvorcu povezivali su glazbenici. Iza prisutnosti mazurke u seoskoj i gradskoj glazbi stoje ljudi koji su osobno učili i razmjenjivali plesne korake.

Kujawiak je uključivao i pjesmu. Kratki tekst i melodija ponavljali su se više puta, a pripjevi poput oj dana dana oponašali su instrumente. Kolberg je više od tisuću kujavskih melodija objavio u dva sveska 1867. Regionalni kujawiak imao je i brže, složenije oblike od nacionalnoga plesa usklađenoga za pozornicu. Pjevači kratkih odlomaka, parovi u okretu i prateći ansambli prenosili su ples različito po regijama. Glazba koju danas zajedno svrstamo u polagani kujawiak prikupljana je u mnogim selima.

Okreti obereka i treća doba

Naziv oberek povezan je s poljskim glagolom za okretanje. Parovi se oko svoje osi okreću udesno, a velikim krugom kreću suprotno kazaljci na satu. Na znak vještoga plesača mogu promijeniti smjer zajedničkoga kretanja. U težim koracima i smjer parova prelazi ulijevo. Treba istodobno uskladiti vlastiti okret s partnerom i smjer kretanja među drugim parovima.

U obereku žena može kružiti oko muškarca, a muškarac okretom noge naglasiti treću dobu. Parovi se uglavnom drže za ruke, osim kratkoga samostalnog ženina okreta. Glazbeni naglasak posljednje od triju doba povezan je s pokretom tijela. Prateća violina dugačke melodijske tonove ispunjava kratkim šesnaestinkama i razloženim akordima. I u ponovljenoj skladbi promjena violinistovih ukrasa nad brzim plesom donosi nove tonove.

Mali seoski ansambl zvao se kapela. Sačuvan je sastav s melodijskom violinom, basyjem, basovskim instrumentom s tri žice, i malim bubnjem sa zvončićima. Glazbenici su držali isti tempo ili ga postupno povećavali tijekom plesa. Kratki odlomci od četiri ili osam taktova ponavljali su se u parovima. Povratak fraze i naglasak treće dobe plesačima su najavljivali sljedeći okret, a glazbenik je unutar toga okvira mijenjao ukrase. Ponavljanje koraka i improvizacijske promjene violine vodili su isti ples.

Ritam koji je Chopin prenio na klavir

Chopin je u mazurkama koristio ritmičke i melodijske elemente poljskih plesova. Uglavnom je od njihovih osobina pisao nove skladbe, umjesto izravnoga preuzimanja dovršene narodne melodije. Među iznimkama s citatom nalazi se op. 68 br. 3. Za Mazurke op. 6 rekao je i da ih nije napisao za plesanje. Metar i melodiju koji su se ponavljali za plesače pretvorio je u glazbu jednoga pijanista.

Zadržavajući tri dobe, pijanist odlučuje koliko će držati melodijski ton i koju dobu jače odsvirati. Uz naglaske treba razmotriti i rubato, odnosno prilagodljivo trajanje tonova prema tijeku fraze. Neki sudionici Chopinova natjecanja 2025. učili su plesove mazur, oberek i kujawiak. Nakon tjelesnog iskustva kretanja u krugu i naglašavanja treće dobe za klavirom oblikuju metar i trajanje melodije.

Mazurki u gis-molu iz op. 33 Chopin je odredio karakter Mesto, odnosno tužno. Prva tema počinje kadencom, u sredini se na nju vraća i njome završava. Kadenca ovdje označava slijed tonova i akorda kojim se fraza zaključuje. Završni oblik prvo se čuje na početku, a zatim ponovno unutar skladbe. I u kratkoj mazurki uz plesni metar pažljivo je oblikovao redoslijed melodijskih povrataka.

Rasprava o trima dobama

Uz Mazurku u C-duru iz op. 33 vezana je priča učenika Wilhelma von Lenza. Dok ju je svirao pred Chopinom, ušao je skladatelj Giacomo Meyerbeer. Prema Lenzovu sjećanju, Meyerbeer je tvrdio da skladba ima dvije, a ne tri dobe, a Chopin se naljutio. Autor koji je mazurku zapisao u tri dobe i kolega koji je drukčije osjećao metar raspravljali su kraj klavira. To je konkretna priča o tome kako su naglasci unutar trodobne glazbe mogli zvučati neobično.

Priča o skladbi u D-duru povezana je s učenicom Marcelinom Czartoryskom. Naizmjence ju je svirala grubo i elegantno kako bi izrazila razliku gostionice i salona. Mjesto plesne proslave i plemićkoga muziciranja podijelila je u dva klavirska karaktera. Kontrast gruboga i ponovno elegantnoga sviranja iste skladbe stvarao je razliku ugođaja gostionice i salona.

Chopin je op. 33 posvetio grofici Różi Mostowskoj. Predstavljajući zbirku, Schumann je ocijenio da ima popularniji karakter od ranijih mazurki i odmah očarava slušatelja. Uspoređujući novo izdanje s prethodnima, govorio je o osobinama koje privlače publiku. Četiri skladbe na Mahininu popisu su u gis-molu, C-duru, D-duru i h-molu. Uz C-dur ostalo je sjećanje na raspravu o metru, a uz D-dur priča učenice o gruboj i elegantnoj izvedbi. Kratke skladbe s poljskim plesovima potaknule su različite priče među skladateljem, učenicima i kritičarima.

Glazba koju slušamo u Mahini

U Mahini slušamo četiri Mazurke op. 33 u izvedbi Seong-Jina Choa. Prateći tri klavirske dobe možete zamisliti okrete i pokrete stopala poljskih plesova o kojima ste ovdje čitali.