U ovom članku
Kratak odgovor
Chopin i George Sand zimu 1838. proveli su u starom samostanu na Mallorci. Chopin je kašljao i čekao klavir iz Pariza. Sand je poučavala djecu i pisala noću. Na Chopinovu stolu bile su Bachove note i njegov rukopis. Umjetnici su došli na lijep otok, ali su morali brinuti o bolesti, vremenu, prijevozu instrumenta i izdavačkim ugovorima. Olujna noć o kojoj je Sand kasnije pisala učinila je tu zimu poznatom.
Detaljnije
Četvero putnika s nadom u oporavak
Boravili su u starom kartuzijanskom samostanu u Valldemossi. Chopin je na Mallorcu stigao u studenome 1838. sa Sand i njezino dvoje djece te kasnije proveo zimu u samostanu. Planirao je rad uz brigu o zdravlju, ali kiša se nastavljala i kašalj pogoršavao. Boravak se podudara s dovršavanjem zbirke preludija. Već je u Parizu razgovarao o izdanju, pa je na otoku morao uređivati note. Na mjestu odabranom za odmor zajedno je pratio zdravstveno stanje i rokove rada.

Sand je u prosinačkom pismu napisala da zbog poučavanja djece i pisanja nema mnogo vremena za uživanje u krajoliku. Chopin je bio slab, stalno je kašljao, a mnogo je kišilo. Pismo opisuje njega za lokalnim klavirom i nju kako piše noću. Danju je poučavala djecu i njegovala bolesnika, a trebala je pisati i vlastiti rukopis.
Chopin je 28. prosinca prijatelju samostansku sobu usporedio s velikim lijesom. Na visokom je stropu bila prašina, a kroz mali prozor vidio je naranče, palme i čemprese. Četvrtasti stol kraj kreveta bio je neprikladan za pisanje. Uz njega su stajali svijeća, Bachove note i njegov rukopis. O tišini je napisao da se vraća i nakon vikanja. Odvojeno je naveo stabla iza prozora i namještaj u sobi u kojoj spava, piše pisma i uređuje rukopise. Note na stolu također su bile dio toga života.
Klavir preko mora i ugovor o izdanju
Čekao je Pleyelov pianino, mali uspravni klavir. Odabrao ga je prije putovanja u Parizu, a nakon primitka na Mallorci koristio pri dovršavanju preludija. Nije na njemu radio odmah nakon dolaska, nego je čekao prijevoz. Dok je svirao lokalni klavir, pismima se raspitivao kada stiže instrument iz Pariza. Njegov je pianino i danas u Valldemossi, pa se može upoznati rad zimske sezone u kojoj je završavao zbirku.
U siječnju 1839. javio je Pleyelu da je klavir sigurno stigao nakon mora, vremenskih neprilika i carine u Palmi. Zatim je najavio slanje rukopisa preludija i razgovarao o naknadi i pravima izdavanja u različitim zemljama. Na kraju se našalio da se ponaša kao poslovni čovjek jer više govori o novcu nego što zahvaljuje za instrument.
Prije putovanja s Pleyelom je razgovarao o izdanju zbirke. Predujam i zajam pomogli su financirati put. Dok je na otoku brinuo o zdravlju, trebao je dovršiti već obećane note. Pisma pokazuju povezanost izdavačkih dogovora i prikupljanja putnoga novca. Planirao je predaju rukopisa radi pokrivanja troškova, a nakon povratka u Francusku razgovarao je o vraćanju novca prodajom djela. Kada su bolest i prijevoz klavira usporili posao, trebao je nastaviti dopisivanje s izdavačem koji čeka rukopis.
Sandino sjećanje na olujnu noć
Sand se u autobiografiji prisjetila povratka kući sa sinom po nevremenu. Navela je da je Chopin, koji je ostao sam, plakao za klavirom i pri njihovu dolasku bio vrlo uznemiren. Prema njezinu opisu rekao je da je osjećao kao da se utopio. Zamišljao je i kako mu hladne, teške kapi pravilno padaju na prsa. Sand je kasnije zapisala izgled Chopina kojega je zatekla i riječi koje joj je rekao. Povratak po kiši i razgovor kraj klavira sadržaj su tog sjećanja.

U njezinu opisu Chopin odgovara da nije čuo stvarnu kišu na krovu. Kada ju je Sand spomenula, navodno se usprotivio ideji doslovnoga oponašanja stvari glazbom. Sand je tumačila da je zvuk prirode u njegovim mislima postao glazba. Istu su noć objasnili različito. Ona je povezala kišu s njegovom glazbom, a Chopin prema njezinu prikazu nije pristao da se ona opisuje kao imitacija kiše. Autobiografija zajedno donosi spisateljičino tumačenje i odgovor pripisan skladatelju.

Sand uz priču o oluji nije navela broj preludija. Chopin je kasnije na nastavi broj 15 zvao Kišnim kapima. U notama korištenima na nastavi sačuvan je naziv kojim se poslužio. I nakon samostanske zime u Parizu je učenike poučavao preludijima. Naziv iz nastave ostao je u učeničkoj partituri, a Sand je iskustvo svojega povratka zapisala u autobiografiji. Uz nadimak broja 15 prenose se i Chopinove riječi kao učitelja.
Rukopis započet u Parizu i dovršen na otoku
Prije Chopinova odlaska na Mallorcu zbirka preludija već je znatno napredovala. Pretpostavlja se da je barem rani oblik broja 15 također postojao prije putovanja. Zbirka dovršena na otoku uključivala je glazbu pripremljenu u Parizu. Tijekom zime pisao je nove skladbe i mijenjao ranije. Pleyelu je prije puta obećao izdanje, a na otoku su zdravlje i prijevoz instrumenta otežavali dovršavanje rukopisa. U pismima je prijatelju opisivao kašalj i čekanje klavira.

Chopin je 12. siječnja 1839. poslao preludije Julianu Fontani i zamolio ga da izradi kopiju. Trebao je s drugim glazbenikom prepisati note, izvornik poslati Pleyelu, a kopiju izdavačkom suradniku. U istom je pismu tražio plaćanje najamnine u Parizu i odluku o daljnjem najmu. Prijatelju je povjerio poslove koje je s otoka teško mogao osobno obaviti. Odjednom su razgovarali o prepisivanju, predaji izdavaču i troškovima pariškoga stanovanja.
Posvete zbirke razlikuju se prema zemlji izdanja. Chopin je prvo mislio na Josepha Christopha Kesslera, koji je i svoju zbirku preludija posvetio njemu. Nakon Mallorce, u Marseilleu je želio posvetu Pleyelu, ali promjena nije stigla njemačkom izdavaču. Njemačko prvo izdanje donosi Kesslerovo ime, a francusko i britansko Pleyelovo. Slanje rukopisa različitim izdavačima i obavijesti o promjenama dovelo je do različitih posveta iste zbirke.
Bach u samostanu
Chopin je na Mallorcu ponio Bachov Dobro ugođeni klavir. Bach je povezao preludije i fuge različitih tonaliteta, a Chopin je kroz dvadeset četiri preludija upotrijebio dureve i molove. Na samostanskom su stolu zajedno ležali njegov rukopis i Bachove note. Za malim stolom sa svijećom čitao je prethodnikovu glazbu i uređivao vlastitu. Te su note bile u sobi i dok je klavir putovao iz Pariza. Trebajući dovršiti zbirku, nastavljao je rad uz Bachovu glazbu koju je ponio na put.
Početkom 19. stoljeća preludiji su služili i za provjeru ugađanja te upoznavanje tonaliteta i ugođaja prije druge skladbe. Chopin je kratke komade oblikovao kao samostalna djela i povezao njih dvadeset četiri u jedno izdanje. Formom koja je pripremala drugu glazbu napisao je novu zbirku. Mijenjajući dur i mol, svakoj je skladbi dao drukčiju glazbu. Nakon dovršetka rukopisa na Mallorci zatražio je kopiju od prijatelja i razgovarao o izdavačkim pravima u različitim zemljama. Radio je do pripreme cijele zbirke i njezine predaje izdavaču.
Tonaliteti i ponavljani ton u broju 15
Broj 15 počinje u Des-duru, prolazi kroz srednji dio u cis-molu i vraća se u Des-dur. Između početnoga i završnoga tonaliteta nalazi se drugi. Ponavljani je ton u vanjskim dijelovima zapisan kao As, a u sredini kao Gis. Na klaviru se pritišće ista tipka, ali mijenjaju se zapis i okolni akordi. Pri ulasku u srednji dio skladatelj je naziv tona i harmoniju prilagodio novom tonalitetu.
Na Mahininu popisu za ručak nalazi se broj 15 iz op. 28 u izvedbi Dmitrija Aleksejeva. Pri dovršavanju zbirke Chopin je u pismima opisivao mali samostanski prozor, neprikladni stol i svijeću. Čitao je Bacha, uređivao vlastite rukopise i čekao klavir odabran u Parizu. Nakon primitka instrumenta Fontani je povjerio kopiranje i slanje nota izdavaču. I uz kišu i bolest bavio se partiturama, ugovorima i pismima, dok je Sand poučavala djecu i nastavila pisati.
Glazba koju slušamo u Mahini
U Mahininoj glazbi za ručak nalazi se Preludij Kišne kapi u izvedbi Dmitrija Aleksejeva. Dok ga slušate, možete se sjetiti klavira koji je Chopin čekao i pisama iz samostana. Tako uz nadimak skladbe možete razmišljati i o stvarnoj skladateljevoj zimi.





