U ovom članku
Kratak odgovor
Od Karnevala životinja Saint-Saëns je za života objavio samo Labuda. Izdanje za violončelo i klavir izišlo je 1887., a svih četrnaest stavaka objavljeno je nakon njegove smrti, 1922. Drugi stavci oponašaju pijaniste početnike i poznate plesove pretvaraju u glazbu kornjače i slona. Izdvojenu violončelističku melodiju iz satirične suite Fokin i Pavlova upotrijebili su 1905. za kratki balet Umirući labud.
Detaljnije
Pijanisti početnici među životinjama
Saint-Saëns je Karneval životinja napisao u veljači 1886. Podnaslov je Velika zoološka fantazija, a djelo ima četrnaest stavaka. Nije tek popis životinjskih imena: među naslovima su i Akvarij, Fosili i Pijanisti. U istoj suiti nalaze se žive životinje, mjesto gdje se drže, tragovi starih organizama i ljudski izvođači. Podnaslov i četrnaest naziva pokazuju da su životinje i ljudi uključeni u zajednički ciklus. Različite je predmete redom predstavljao kratkim skladbama.
U Pijanistima dva klavirska izvođača oponašaju početničko vježbanje ljestvica. Note traže da prikažu oklijevanje i nespretnost osobe koja tek uči. Vješti glazbenici trebaju namjerno odsvirati i pogreške kakve se javljaju u vježbanju. Umjesto brzih, točnih ljestvica čujemo početnika na vježbi. Među životinjskim opisima Saint-Saëns je prikazao i ljudske izvođačke navike. U ovom je stavku predmet šale učenik klavira, a i osoba koja ga oponaša jest pijanist.
Djelo je napisao tijekom boravka u Austriji, dok je radio na Trećoj simfoniji. Prvo je zamislio kratki solo za violončelista Charles-Josepha Lebouca pred umirovljenjem, a zatim ga proširio u zoološku fantaziju s više životinja. Radu započetom za violončelo Labuda dodao je druge stavke. Za razliku od istodobno pisane simfonije koristio je humor u kojem se može uživati među prijateljima. Violončelistički solo uvrstio je u suitu, a dva klavira i druge instrumente upotrijebio za životinjske opise.
Poznate melodije za kornjaču i slona
U Kornjačama polagano se svira kankan iz Offenbachova Orfeja u podzemlju. Prepoznatljiva melodija izvornoga brzog plesa sada ima bitno drukčiju brzinu. Saint-Saëns je odabrao kornjaču, životinju koja se teško povezuje s brzim plesom. Šalu je oblikovao promjenom izvornika i uporabom pod drugim naslovom. Umjesto nove melodije usporio je poznati ples i dodijelio ga sporoj životinji. Zajedno stoje naslov za kornjaču i glazba preuzeta od Offenbacha.

U Slonu citira Ples silfa iz Berliozova Faustova prokletstva. Lagani vilinski ples upotrijebio je u slonovu valceru na dubokom instrumentu. Kornjači je usporio Offenbachov brzi ples, a slonu dao Berliozov lagani vilinski ples u basu. Oba stavka povezuju poznatu glazbu s drugom životinjom. U prvom je promijenio brzinu, a u drugom instrument kojim se ples izvodi i veličinu onoga koga opisuje. Razlika između prvotne namjene citirane melodije i novoga naslova nastavlja satiru suite.
Fosili sadrže četiri francuske pjesme, melodiju iz Rossinijeva Seviljskog brijača i Saint-Saënsov Mrtvački ples. Može ih se razumjeti kao satiru u kojoj se glazba toliko izvođena da je svima poznata uspoređuje s fosilima. Predstavlja se i crtež kostiju stare životinje koji je skladatelj ostavio na početku stavka. U kratku je glazbu uključio šest melodija, citirajući i sebe uz druge autore. Poznate pjesme, operu i vlastitu orkestralnu skladbu rasporedio je zajedno, koristeći samu glazbu kao predmet satire.
Zasebno izdanje Labuda
Labud je trinaesti stavak. Saint-Saëns ga je objavio 1887., bez drugih stavaka. Od njih četrnaest zasebno je tiskao samo glazbu s dugom violončelističkom melodijom. Izvođači su je mogli svirati bez pripreme cijele suite. Preostala glazba objavljena je 1922., godinu nakon njegove smrti. Od prvog izdanja Labuda do izdanja cijeloga ciklusa prošlo je 35 godina. Za života je dopustio objavljivanje jedne skladbe, a opću dostupnost drugih odgodio.

Izdanje Labuda iz 1887. jest obrada za violončelo i klavir. U izvornoj suiti svira violončelo s dva klavira. Zasebne su note pratnju prilagodile jednom klaviru i izvedbi dvoje glazbenika. Violončelistički solo je ostao, ali broj klavirskih izvođača promijenio se. Pri samostalnom izdanju Saint-Saëns je glazbu dvaju klavira prilagodio jednome. Stavak Karnevala životinja i samostalnu skladbu zovemo istim imenom, ali u notama zahtijevaju različit broj klavira.
Saint-Saëns je brinuo kako će njemačka publika primiti suitu i ograničio je javne izvedbe. U Njemačkoj je često nastupao kao pijanist i bio priznat autor ozbiljnih djela. I francuska Société Nationale de Musique isticala je profesionalno, ozbiljno stvaralaštvo. Brinulo ga je kako bi se šale za prijatelje tumačile na javnom koncertu. Ciklus je izvodio na malim okupljanjima, a javno sviranje i izdavanje ograničio. Za istu je glazbu birao drukčije uvjete prema mjestu i publici.
Fokinova koreografija i Pavlovin kostim
Mihail Fokin je 1905. koreografirao Umirućeg labuda za Annu Pavlovu. Kratki solo upotrebljava Saint-Saënsova Labuda. Djelo i glazba razlikuju se od Čajkovskijeva Labuđeg jezera. Fokin je osmislio ples, Pavlova ga izvela na pozornici, a glazba je violončelistička skladba Saint-Saënsa. Nakon nastanka trinaestoga stavka Fokin mu je pridružio koreografiju, a Pavlova ju je glumački i plesno izvela. Pokreti koji prikazuju umirućeg labuda dodani su u tom plesnom djelu na violončelističku glazbu.

Kratki balet prvi je put predstavljen 1905. u Sankt-Peterburgu i postao je Pavlovino prepoznatljivo djelo. Plesala je u kostimu koji prikazuje labudova krila. Sačuvani tutu ima svjetlucave ukrase i guščja pera raspoređena straga kao krila. Smatra se da je taj kostim koristila krajem 1920-ih. I nakon prve izvedbe nastavila je plesati tu ulogu. Na odjeći su prava ptičja pera oblikovala krila kako bi gledatelji vidjeli labuda kojega predstavlja tijelom.

Fokinova koreografija i Pavlovina izvedba mogu se promatrati kao naglašavanje umjetničkoga izraza i osjećaja uz baletnu tehniku. Njezine gipke pokrete ruku drugi su plesači upotrebljavali i za Odettu u Labuđem jezeru. Tako su se pokreti prenosili između dvaju baleta s različitom glazbom. Umirući labud izvodi se uz Saint-Saënsovu violončelističku skladbu, a Pavlovin izraz kasnije su drugi primjenjivali i na drugu ulogu labuda. Utjecaj tjelesnoga izraza nastavljao se unatoč različitim skladbama i djelima.
Četrnaest stavaka objavljenih nakon smrti
U oporuci iz 1911. Saint-Saëns je Durandu dopustio postumno izdavanje cijele suite. Note četrnaest stavaka tiskane su 1922. Između autografa i postumnoga prvog izdanja postoje male razlike. Izdanje je pripremano kada skladatelj više nije mogao osobno sudjelovati. Urednici uspoređuju rukopis i tisak kako bi provjerili promjene. Odluka da za života objavi samo Labuda i odluka da dopusti postumno objavljivanje cjeline ostale su u različitim notnim izdanjima.
U suiti prije Labuda stoje Fosili, a poslije Finale. Satiru složenu od poznatih pjesama slijedi duga violončelistička melodija, pa završni stavak koji se vraća glazbi više životinja. Do ove je skladbe Saint-Saëns rasporedio brze klavire, ples citiran na dubokom instrumentu i imitaciju početničkoga vježbanja. Zasebne note Labuda ne uključuju druge stavke, a u punom ciklusu isti glazbenici nastavljaju svirati glazbu različitih karaktera.
Pavlova je za različite uloge pripremala različite kostime. Na prvom londonskom nastupu 1909. u Čajkovskijevu Ruskom plesu nosila je dugi sarafan koji je dizajnirao Ivan Bilibin. To je ruska tradicionalna odjeća dugoga trapeznog oblika, prilično teška za ples. Labudov tutu ukrasila je guščjim perjem i svjetlucavim detaljima, s pernatim krilima straga. U sačuvanoj odjeći vidimo različite uloge: Fokinova labuda i Ruskinju koja je plesala uz Čajkovskijevu glazbu.
Glazba koju slušamo u Mahini
U Mahini slušamo Labuda na različitim snimkama. Ako ta melodija zasvira tijekom obroka, možete se prisjetiti kako je glazba izdvojena iz satirične suite o životinjama nastavila život u Pavlovinu baletu.





