U ovom članku
  1. Promjena tonaliteta i registra za G-žicu
  2. Solo note objavljene u Bostonu 1880.
  3. Mahlerovo izdanje i suvremena izvedba s gudačima
  4. Violinist koji je napravio obradu za G-žicu
  5. Air u različitim izvedbama
  6. Glazba koju slušamo u Mahini

Kratak odgovor

Naziv Arija na G-žici ne potječe iz naslova upisanoga u Bachovu Treću orkestralnu suitu. Drugi stavak zove se Air. Violinist 19. stoljeća August Wilhelmj obradio ga je za solo i odredio sviranje na G-žici. Obrada je snizila tonove tako da se cijelo djelo može odsvirati na najdubljoj violinskoj žici. Kada je postala poznata, izvedbena se uputa počela upotrebljavati kao naslov.

Detaljnije

Promjena tonaliteta i registra za G-žicu

Wilhelmj je izvornik u D-duru prenio u C-dur i spustio melodijski registar. Tako ga violinist može svirati samo na G-žici, najdubljoj od četiriju violinskih žica. Melodiju koju je Bach napisao za gudački ansambl prilagodio je jednom izvođaču koji je povezuje na jednoj žici. U uobičajenom nazivu Arija na G-žici sačuvan je taj uvjet obrade. Gudači koji izvode suitu sviraju Air u D-duru, a solist Wilhelmjeve obrade melodiju u C-duru.

Primjer instrumenta za objašnjenje violinske G-žice: violina Gould koju je Stradivari izradio 1693.
Primjer instrumenta za objašnjenje violinske G-žice: violina Gould koju je Stradivari izradio 1693.

Bachov izvorni Air izvode gudači i basso continuo. Continuo je pratnja u kojoj svirač dopunjuje akorde prema basovskoj liniji i harmonijskim oznakama. I ispod glavne melodije bas se nastavlja kretati, a drugi glasovi sviraju zajedno. Dok jedan drži dug ton, drugi se kreće. Glazba međusobno povezuje pokretni bas i ostale gudačke dionice ispod glavne melodije. U Wilhelmjevoj solo obradi glavnu melodiju izvodi jedna osoba, dok Bachov stavak ima gudačke dionice koje se sviraju zajedno.

U vrijeme kada je izvođenje Bachove orkestralne glazbe blisko izvornom obliku bilo rijetko, Wilhelmjeva je violinska obrada postala vrlo popularna. Stavak izvornika pretvoren u solo na dubokoj žici došao je do novih izvođača i slušatelja. Izvorno je imao tonalitet D-dur i naziv Air, a obrada C-dur i uputu za G-žicu. Poznati naslov potječe iz upute koju je kasniji izvođač upisao u određenu verziju nota, a ne iz Bachova naziva stavka.

Solo note objavljene u Bostonu 1880.

Bostonski Thompson & Odell objavio je 1880. Air for G String za violinu i klavir. Stavak koji je Bach uvrstio u orkestralnu suitu tiskan je za zajedničku izvedbu dvoje glazbenika. Umjesto okupljanja gudačkoga ansambla violinist i pijanist preuzimaju svoje dionice. Izdavač je u Bostonu distribuirao solo melodiju za duboku violinsku žicu i klavirsku pratnju. Osim u Europi, gdje je Bach radio, i ljudi u SAD-u mogli su nabaviti note za izvedbu ove glazbe.

Treća suita počinje francuskom uvertirom. Oblik te plesne suite razvio se preko Lullyjeve glazbe koja se svirala na dvoru Luja XIV. Nakon svečanoga i polaganoga početka slijedi brži odlomak nalik fugi. U takvu pisanju različiti glasovi redom oponašaju istu temu. U Bachovo doba suite s uvertirom zvale su se Ouvertüren. Pod tim je nazivom preneseno i djelo koje danas zovemo Trećom suitom. Prije Aira svira se glazba oblikovana kao francuska uvertira.

Poslije Aira slijede gavote, bourrée i gigue. Plesovi u suiti stvaraju kontraste ritmom i brzinom. Bach je u isto djelo rasporedio uvertiru, Air i plesove. Redoslijedom stavaka povezao je različite plesne metre i karaktere. U solo obradi Air se svira zasebno, a u dionicama suite glazbenici koji su svirali početnu uvertiru nastavljaju i kasnije plesove. Izvedba samostalne minijature i izvedba drugoga stavka cijele suite zato uključuju različitu glazbu u program.

Mahlerovo izdanje i suvremena izvedba s gudačima

Schirmer je 1910. objavio izdanje u kojem je Gustav Mahler uredio pet stavaka odabranih iz Bachove Druge i Treće suite. Za continuo je konkretnim notama dopunio klavirsku i orguljsku dionicu. Pratnju koju je glazbenik oblikovao prema basu i harmonijskim oznakama zapisao je i dao izvođačima. Dok je Wilhelmj melodiju prenio na duboku violinsku žicu, Mahler je uređivao glazbu za orkestar i instrumente s tipkama. U pripremi istoga Bachova djela mijenjali su različite dijelove.

Gustav Mahler na fotografiji Moritza Nähra u Bečkoj dvorskoj operi 1907.
Gustav Mahler na fotografiji Moritza Nähra u Bečkoj dvorskoj operi 1907.

Mahler je dodao i upute za flautu u Drugoj suiti. U glasnim dijelovima trebalo je dodati drugu flautu i, po potrebi, pojačati zvuk klarinetom. Te upute vrijedi razmotriti uz veličinu gudačkoga ansambla koju je imao na umu. Drugim je puhačima želio spriječiti da velika skupina gudača prekrije flautu. Notiranje pratnje i pojačavanje puhačkoga zvuka pokazuju dirigentovu procjenu ravnoteže stvarnoga ansambla.

Na amsterdamskom koncertu Nizozemskog Bachova društva 2017. Lars Ulrik Mortensen odabrao je drukčiji sastav. Treću suitu izveo je s gudačima i instrumentima s tipkama, bez puhača i timpana. Izbor je slijedio znanstvenu hipotezu da su puhačke dionice dodane kasnije i da je ranija verzija bila ponajprije gudačka. Prema toj je pretpostavci pripremio manji sastav. Puhači i timpani na koncertu doista nisu svirali. Objašnjenje ranije verzije ipak je hipoteza izvedena iz sačuvanih nota.

Violinist koji je napravio obradu za G-žicu

Po Lisztovoj preporuci Wilhelmj je na Leipziškom konzervatoriju učio violinu kod Ferdinanda Davida, koncertnog majstora Gewandhaus orkestra. Tijekom 1860-ih nastupao je kao solist na europskim pozornicama, a poslije putovao Sjevernom i Južnom Amerikom, Azijom i Australijom. Od 1894. poučavao je violinu u londonskoj Guildhall School of Music. Izvođač je način sviranja prenio učenicima. Nakon školovanja i nastupa pred publikom različitih zemalja ponovno je stao pred studente.

Violinist August Wilhelmj na Saronijevoj fotografiji nastaloj oko 1879.
Violinist August Wilhelmj na Saronijevoj fotografiji nastaloj oko 1879.

Nastavio je i suradnju s Wagnerom. Wagner je 1862. često dolazio u njegov dom. Te je godine u Wilhelmjev album osobno upisao prvih osam taktova uvertire Majstorima pjevačima. Na polaganju temeljnoga kamena za Bayreuthsko festivalsko kazalište 1872. svirao je violinu u Beethovenovoj Devetoj simfoniji pod Wagnerovim ravnanjem. Wagner ga je odabrao za koncertnoga majstora novoga festivalskog orkestra. Solist koji je Bacha prilagodio violini i klaviru u drugim je prilikama radio u velikom ansamblu kojim je Wagner osobno ravnao.

Leipziški trg i crkve na razglednici iz 1896.
Leipziški trg i crkve na razglednici iz 1896.

Wilhelmjevo je ime ostalo i na violini koju je posjedovao. Otac mu je 1866. kupio instrument koji je Stradivari izradio 1725. Kao doktor prava i amaterski violinist pribavio ga je za sina. Wilhelmj je imao više violina, ali je posebno cijenio ovu očevu. Godine 1896. prodao ju je svom učeniku Hugu Kupferschmidtu. Nakon drugih vlasnika instrument je i danas poznat pod Wilhelmjevim imenom. Njegovo je ime tako sačuvano u povijesti naslova obrade i povijesti vlasništva violine.

Air u različitim izvedbama

Bas Aira ima skokove u oktavi i postupno kretanje. Dok gornja dionica svira dugu melodiju, donja ne zadržava samo jedan ton. Uz pokretni bas drugi gudački glasovi razmjenjuju tonove i povezuju dugačke note s kratkim pomacima. Glazbenik se drži trajanja i visine svoje dionice te svira zajedno s drugim glasovima. Duga melodija, pokretni bas i glasovi koji ispunjavaju prostor između njih pripadaju istom stavku i dijele posao ansambla u više uloga.

Bostonski simfonijski orkestar izveo je Bachov Air 21. listopada 2021. u spomen na Bernarda Haitinka. Haitink je preminuo toga dana, a koncertom je ravnao Andris Nelsons. Odabravši skladbu, dirigent se Bachovom glazbom oprostio od preminuloga kolege. Stavak davno napisane orkestralne suite uvrstio je u koncert u glazbenikovu čast. I nakon Bachova skladanja glazbenici ovu glazbu biraju za određene dane i ljude.

Wilhelmj je promijenio tonalitet i visinu melodije Aira te solistu odredio G-žicu. Mahler je Bachovoj suiti notama dopunio pratnju za instrumente s tipkama i zatražio jačanje flautina zvuka. Mortensen je prema hipotezi o ranijem gudačkom sastavu vodio ansambl bez puhača i timpana. Kasniji glazbenici pripremali su Bacha za različite instrumente i broj izvođača. Melodiju koju jedan violinist povezuje na dubokoj žici u drugoj izvedbi gudači sviraju dijeleći bas i više glasova.

Glazba koju slušamo u Mahini

Na Mahininu popisu istu glazbu možete susresti pod imenima Air i Arija na G-žici. Uz užitak prepoznavanja skladbe možete pamtiti i da je poznati naslov oblikovao kasniji izvođač.