U ovom članku
Kratak odgovor
Godine 1965. dvadesetogodišnja Jacqueline du Pré snimila je Elgarov Koncert za violončelo. Londonskim simfonijskim orkestrom ravnao je John Barbirolli. Barbirolli je 1919. na praizvedbi toga djela svirao violončelo u istom orkestru. Najprije je sudjelovao kao član orkestra, a 46 godina poslije kao dirigent na snimci koju je ostvario s mladom solisticom.
Detaljnije
Nedostatne probe za prvo izvođenje nakon rata
Elgarov Koncert za violončelo prvi je put izveden 27. listopada 1919. u londonskoj dvorani Queen’s Hall. Elgar je osobno ravnao Londonskim simfonijskim orkestrom, a Felix Salmond svirao je solo. Djelo je napisao nakon Prvoga svjetskog rata. Prisjetimo li se izgubljenih života i predratne svakodnevice kojoj se više nije moglo vratiti, žalobni karakter djela možemo razumjeti i uz tadašnja iskustva. Orkestar koji je nastupao i tijekom rata izveo je novi poslijeratni koncert, a skladatelj je preuzeo dirigentski štapić na njegovoj praizvedbi.
Posljedice rata osjetio je i Londonski simfonijski orkestar. Članovi su odlazili u vojsku, a orkestar je nastupao unatoč ograničenjima kretanja i opasnosti od zračnih napada. Novi glavni dirigent Albert Coates odlučio je ne primati honorar kako bi pomogao obnovi koncertne djelatnosti. Prvi koncert sezone na kojem je predstavljen Elgarov novi rad sadržavao je i djela Borodina, Wagnera i Skrjabina. Orkestar je za istu večer morao pripremiti poznati repertoar i novi koncert.

Coates je na probi prekoračio vrijeme predviđeno za druga djela, pa Elgaru i Salmondu nije ostalo dovoljno vremena za usklađivanje koncerta. Alice Elgar u dnevnik je upisala ljutnju zbog onoga što je njezin suprug doživio i trud članova koji su dodatno vježbali. Nedostatne probe dio su okolnosti zbog kojih je praizvedba loše ocijenjena. Iako je skladatelj osobno ravnao, a solist sudjelovao, morali su nastupiti bez dovoljno usklađene solističke dionice i orkestra.
Elgar i Londonski simfonijski orkestar nastavili su suradnju. U siječnju 1934. Elgar je iz bolesničke postelje u Worcesteru nadgledao snimanje orkestra u londonskom studiju. Posebna veza između dvaju gradova omogućila mu je da snimanje sluša iz postelje. Umjesto odlaska u studio, glazbu je slušao iz bolesničke sobe. Skladatelj i orkestar, povezani još od praizvedbe, tako su nastavili snimati i dok su bili udaljeni.
Barbirolli se vraća kao dirigent
Na prvom izvođenju koncerta Barbirolli je svirao u skupini violončela. Godine 1965. ravnao je istim Londonskim simfonijskim orkestrom i snimio koncert s du Pré. Glazbenik koji je na praizvedbi svirao svoju violončelističku dionicu sada je vodio solisticu i cijeli orkestar. Pri prvom predstavljanju koncerta bio je jedan od violončelista unutar ansambla. Nakon 46 godina stao je pred orkestar, određivao puls i usklađivao ga sa solisticom pripremajući snimku istoga djela.

Du Pré rođena je 26. siječnja 1945. Pri snimanju 1965. imala je dvadeset godina. Kao dijete čula je violončelo na radiju i zainteresirala se za instrument. U Londonu je debitirala recitalom 1961, a od 1962. počela je snimati za EMI. I prije snimanja Elgarova koncerta već je imala iskustvo javnih nastupa i izrade ploča. Debi, prvo snimanje za EMI i snimka koncerta slijedili su tijekom nekoliko godina.
Elgarov koncert proučavala je još dok je učila kod Williama Pleetha. Godine 1964. počela je svirati Stradivarijevo violončelo Davidoff, a sljedeće godine izvela je koncert s Barbirollijem i potom ga snimila s Londonskim simfonijskim orkestrom. Dugo proučavanu partituru izvela je na novom instrumentu, na koncertu se uskladila s dirigentom, a zatim snimila ploču. I poznatoj snimci iz 1965. prethodili su učenje djela i zajednički nastupi.
Građa koja se vraća kroz četiri stavka
Na početku koncerta Elgar je solo violončelu povjerio četiri akorda. Odgovaraju gudači, klarinet i rog, a viola iznosi temu. Redoslijed solo violončela i orkestra jasan je od početka. Umjesto uobičajenog ulaska solista nakon dugog orkestralnog uvoda, Elgar je odredio da violončelist svira prvi. Prije sporog stavka koji je snimila du Pré, koncert je počeo prvim zvukom solista.

Treći stavak, Adagio, spori je dio četverostavačnog koncerta. Prije njega dolaze violončelistički uvod prvog stavka i brzo kretanje drugog, a nakon Adagia posljednji stavak. Četiri stavka imaju različite karaktere, a kasniji ponovno koriste raniju građu. Ako se sa snimke izdvoji treći stavak, njegovu melodiju slušamo u jednom toku. U cijelom koncertu ta spora glazba dolazi između prethodnog brzog stavka i završnog finala. Prva violončelistička fraza ima i oznaku Nobilmente, koja se obično prevodi kao plemenito. Uz početne note Elgar tako određuje i karakter fraze.
Pred kraj posljednjeg stavka vraćaju se tema Adagia i violončelistički akordi s početka koncerta. Elgar pri otvaranju novog stavka nije odbacivao prethodnu građu, nego ju je koristio i u finalu. Tema koja je u trećem stavku imala samostalan tijek postaje dio finala, a početni akordi vraćaju se pred završetak. U izdvojenom stavku slušamo melodiju unutar toga stavka, dok u cjelini čujemo kako se ista građa ponavlja u ranijim i kasnijim dijelovima.
Izvođenja koncerta nakon snimanja
Du Pré prestala je nastupati 1973. i umrla 1987. I nakon što joj bolest više nije dopuštala izlazak na pozornicu, njezino sviranje možemo čuti na ranijim pločama. Elgarova snimka iz 1965. nastala je prije povlačenja. Početna karijera od debija do snimanja i kasniji zdravstveni problemi pripadaju različitim razdobljima. Godina snimanja pokazuje vrijeme kada je još širila koncertnu djelatnost, a uz nju su ostala imena dirigenta i orkestra koji su sudjelovali.

Elgarov koncert u njezinoj izvedbi sačuvan je na studijskoj ploči, koncertnim snimkama i filmu. Postoji koncertna snimka s Malcolmom Sargentom iz 1963, a 1967. snimljen je film s Barenboimom. Sačuvan je i koncert u Philadelphiji iz 1970. Nastup sa Sargentom prethodio je Barbirollijevoj ploči dvije godine, a film s Barenboimom nastao je dvije godine nakon nje. Du Pré više je puta izvodila Elgarov koncert s različitim dirigentima i na različitim mjestima.
Među velikim orkestralnim djelima koja je Elgar dovršio ovaj je koncert bio posljednji. Du Pré izvela ga je i 12. prosinca 1968. s Losanđeleskom filharmonijom pod ravnanjem Zubina Mehte. Orkestar je toga dana prvi put svirao Elgarov Koncert za violončelo. Djelo koje je Elgar dovršio u kasnim godinama nastavila je izvoditi s dirigentima i orkestrima iz različitih zemalja. I nakon ploče iz 1965. svirala ga je s drugim ansamblima. Koncert je ostao u njezinu repertoaru i na snimkama i na nastupima.
Poznanstvo koje je počelo pri dodjeli stipendije
Barbirolli i du Pré susreli su se i pri izboru za stipendiju Suggia 1956. Barbirolli je mladoj du Pré pomogao ugoditi violončelo. Stipendija koju je dobila s jedanaest godina zahtijevala je četiri sata vježbanja dnevno. Devet godina poslije zajedno su snimili koncert. Barbirolli, koji je ugodio instrument mlade kandidatkinje, ravnao je snimkom iz 1965, a violončelistica školovana uz stipendiju bila je solistica. Prije zajedničkog rada u studiju procjenjivao je njezino sviranje na stipendijskoj audiciji i pomagao joj pripremiti instrument.
Na snimci iz 1965. du Pré svira violončelističke akorde od samog početka koncerta. Nakon orkestralnog odgovora slijede četiri stavka, a u posljednjem se vraćaju melodija trećeg stavka i početni akordi. Glazbu koju je na praizvedbi svirao unutar orkestra Barbirolli sada vodi kao dirigent. Solo koji je 1919. svirao Salmond preuzima mlada du Pré. Umjesto Elgara s praizvedbe štapić drži Barbirolli, a solistica je du Pré umjesto Salmonda. Ona i Londonski simfonijski orkestar s njim snimaju četiri stavka koja je Elgar ostavio.
Glazba koju slušamo u Mahini
Glazba za ručak i večeru u Mahini uključuje Adagio Elgarova Koncerta za violončelo u izvedbi Jacqueline du Pré. Kad tijekom obroka čujete tu melodiju, možete se prisjetiti i priče o snimci koju su zajedno ostvarili mlada du Pré i Barbirolli, sudionik praizvedbe.





