U ovom članku
- 19. 8. 1965: susret koji je postao ploča
- Iako je koncert, violončelo prvo progovara
- Napetost 1. stava nastaje iz povratka, ne iz brzine
- Četiri stava osvjetljavaju isto sjećanje različitim brzinama
- Sjećanje na djelo koje su nosili Barbiroli i Londonski simfonijski orkestar
- Kako jedno klasično djelo dugo pamtiti između zalogaja
- Četiri načina da bolje čujete snimku iz 1965.
Kratak odgovor
Jacqueline du Pré snimila je 19. 8. 1965. u londonskoj dvorani Kingsway Hall Koncert za violončelo skladatelja Elgara s Londonskim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Johna Barbirollija. Imala je dvadeset godina, a njezina je izvedba desetljećima ostala omiljena snimka. Kada je prvi put slušate, manje mislite na slavu, a više se usredotočite na trenutak kada violončelo, bez dugog orkestralnog uvoda, otvara djelo četirima akordima te na prisjećanja koja se vraćaju kroz sva četiri stavka.
Tri traga za razumijevanje ove snimke
- Na snimci iz 1965. svira Jacqueline du Pré, dirigira John Barbirolli, a prati ih Londonski simfonijski orkestar.
- Koncert ima četiri stava, a violončelo se oglašava akordima već u prvom taktu.
- Umjesto da pratite samo strastvenu glasnoću, slušajte povratak prve teme i smjer u kojem violončelo i orkestar razmjenjuju glazbene rečenice; struktura će postati jasnija.
Detaljnije
19. 8. 1965: susret koji je postao ploča
Snimka Koncerta za violončelo skladatelja Elgara nastala je 19. 8. 1965. u londonskoj dvorani Kingsway Hall. Solistica je bila Jacqueline du Pré, dirigent John Barbirolli, a svirao je Londonski simfonijski orkestar. Ta se snimka ubraja među važne događaje u povijesti orkestra iz 1965.
Ako najprije pomislimo na kratak život izvođačice, lako je glazbu slušati samo kao najavu tragedije. Na ovoj snimci odredite što ćete čuti neovisno o biografiji. Redom slušajte koliko dugo violončelo produžuje rečenicu, održava li se smjer melodije i nakon stišavanja te u kojim razmacima orkestar nastavlja pokret solistice; tada se izvođački izbori čuju konkretnije.
Iako je koncert, violončelo prvo progovara
Djelo ima četiri stavka, a prvi nosi oznake Adagio–Moderato. Za razliku od uobičajenog koncerta, orkestar ne gradi dugu pozornicu prije ulaska solista. Violončelo već u prvom taktu svira četiri odlučna akorda, a gudači, klarinet i rog tiho odgovaraju.
Kada slušate prvi put, oslušnite tišinu nakon tih akorda, a ne samo njihovu snagu. Kada solo violončelo zatvori rečenicu, orkestar preuzima prostor, a viola započinje temu. Od samog početka djelo se ne razvija kao sukob „solista protiv orkestra“, već kao kretanje jednog sjećanja između više glasova.
Napetost 1. stava nastaje iz povratka, ne iz brzine
Kada prva tema pređe s viole na violončelo, ista melodija mijenja registar i boju instrumenta. Ako odvojeno slušate dio u kojem se violončelo penje u visoki registar i povratak mirne početne teme, jasno se čuje da 1. stav ne ponavlja samo jedno raspoloženje.
Dok slušate snimku Jacqueline du Pré, pratite dokle seže cijela fraza, a ne snagu jednoga kratkog tona. Ako prije procjene pritiska gudala i vibrata sluhom odredite odredište glazbene rečenice, konkretnije možete usporediti dugu liniju koju je izvođačica odabrala.
Četiri stava osvjetljavaju isto sjećanje različitim brzinama
Djelo se nastavlja kroz četiri stavka: Adagio–Moderato, Lento–Allegro molto, Adagio i Allegro–Moderato–Allegro ma non troppo. Kao zvučne putokaze možete slušati brze figure u 2. stavku, dugu solističku melodiju u 3. te povratak ranijeg materijala u posljednjem stavku.
Ne morate sve analizirati odjednom. Za prvo slušanje dovoljno je zapamtiti promjenu „težina — pokret — duga pjesma — napredovanje i prisjećanje“. Kada na kraju stigne dio koji podsjeća na početak, putovanje od gotovo trideset minuta može se osjetiti kao jedna velika zatvorena rečenica.
Sjećanje na djelo koje su nosili Barbiroli i Londonski simfonijski orkestar
Dok je bio mlad violončelist, John Barbirolli svirao je 1919. kao član Londonskog simfonijskog orkestra na praizvedbi ovog koncerta. Nakon 46 godina dirigirao je istim orkestrom na snimci s Jacqueline du Pré. Tako su praizvedba skladateljeva djela i ploča iz 1965. povezane u karijeri jednoga glazbenika.
Ta pozadina pokazuje da je dirigent djelo dugo prenosio kroz stvarne izvedbe. Oslušnite koliko se orkestar lako povlači kada violončelo istupi i kako ansambl ponovno dobiva težinu kada violončelo zastane.
Kako jedno klasično djelo dugo pamtiti između zalogaja
Klasična glazba ne postaje bliska tek kada zapamtimo svu njezinu pozadinu. Ako zadržite jednu zvučnu scenu — prva četiri akorda, temu koju otvara viola ili posljednje prisjećanje — sljedeće će slušanje biti drukčije. Ova snimka iz 1965. dugo je omiljena. U samoj glazbi otkrivajte jednu po jednu razmjenu između violončela i orkestra.
Mahina Vegan Table pušta klasičnu glazbu u blagovaonskom prostoru, a u časopisu nastavlja nuditi tragove za zanimljivije slušanje same glazbe. Polako ćemo predstavljati djela i izvođače koji ostaju dugo kao okus obroka, kako biste pri sljedećem susretu s istim djelom čuli novu scenu.
Četiri načina da bolje čujete snimku iz 1965.
- Koliko je godina imala Jacqueline du Pré kada je snimka nastala?
- Na snimanju 1965. imala je dvadeset godina.
- Koliko stavova ima Koncert za violončelo skladatelja Elgara?
- Ima četiri stava. Brzi i spori stavovi ne izmjenjuju se jednostavno, već se raniji materijal vraća i nastavlja do samog kraja.
- Moram li odmah poslušati cijelo djelo?
- Ne morate. Najprije čujte početak 1. stava i temu koju otvara viola, a kada vam postanu poznati, proširite slušanje na 2, 3. i 4. stav.
- Je li ova snimka jedini ispravan odgovor?
- Ne. Riječ je o važnoj povijesnoj snimci, ali usporedbom s drugim izvedbama još se bolje čuje koliko različiti mogu biti tempo, pritisak gudala i ravnoteža orkestra.
Tijekom obroka u Mahina Vegan Table svira klasična glazba.
Pogledajte informacije za posjet restoranu Mahina Vegan Table
