U ovom članku
  1. Flauta kod kuće i studij medicine
  2. Potraga za notama izvan pozornice
  3. Francuska sonata uz američku potporu
  4. Mozart s harfom i televizijska večer
  5. Japanske melodije za flautu i harfu
  6. Izvođač koji je tražio note i naručivao novu glazbu
  7. Glazba koju slušamo u Mahini

Kratak odgovor

Jean-Pierre Rampal studirao je medicinu do treće godine. Slušajući očevu flautu kod kuće naučio je instrument, ali se prisjećao da su roditelji željeli da studira medicinu. Repertoar je širio pronalaženjem starih nota u knjižnicama i naručivanjem novih djela. U Mozartovu Koncertu za flautu i harfu dvije je solističke dionice dijelio s Lily Laskine. Njihova izvedba nalazi se i na Mahininim popisima za ručak i večeru.

Detaljnije

Flauta kod kuće i studij medicine

Rampalov prvi učitelj bio je otac Joseph Rampal. U intervjuu se prisjetio kako je slušao očevu flautu i poželio sam svirati. Otac je brinuo da će zbog instrumenta zanemariti školovanje. Rampal je studirao medicinu do treće godine, ali je rekao da mu misli nisu bile na studiju. Učio je ono što su roditelji željeli i istodobno od oca učio instrument.

Godine 1943. radna mobilizacija njemačkih okupacijskih vlasti prekinula je njegov studij medicine. Izbjegavajući mobilizaciju skrivao se u Marseilleu i Parizu. Nakon upisa Pariškog konzervatorija 1944. dobio je prvu nagradu za flautu. Mijenjajući boravišta kao student medicine u bijegu od prisilnoga rada, postao je student flaute. Tijekom rata morao je mijenjati i mjesto boravka i školovanje. Između odlaska s medicine i konzervatorijske nagrade stoji iskustvo izbjegavanja radne mobilizacije pod okupacijom.

U očevim i sinovim duetima Joseph je svirao drugu flautu. Rampal se prisjećao početka s lakim duetima Deviennea i Altèsa. Uz oca je usklađivao intonaciju i upoznavao skladbu. Na nastavi se nije prelazilo preko pogreške ni u jednom tonu, a novi je zadatak slijedio tek nakon dovršetka prethodnoga. Kasniji solist kao prvo obrazovno iskustvo opisivao je duet i usklađivanje zvuka s drugim izvođačem.

Potraga za notama izvan pozornice

Rampal je osobno tražio partiture za izvedbu. U istom je intervjuu objasnio da je pregledavao knjižnične kataloge i dobivao kopije i mikrofilmove. Za više djela na pozornici prvo je trebalo pribaviti materijal. Osim kupnje nota poznate glazbe pronalazio je i čitao djela sačuvana u knjižnicama.

Flauta koju je Louis Lot izradio u Parizu 1856.
Flauta koju je Louis Lot izradio u Parizu 1856.

Zbirka albuma za stotu obljetnicu njegova rođenja uključuje barokne koncerte i suvremena djela. Skladatelji obuhvaćaju različita vremena, od Telemanna i Bacha do Nielsena i Poulenca. Rampal je ponovno osvjetljavao staru glazbu i snimao i praizvodio novu. Djela različitih razdoblja ušla su u diskografiju jednoga izvođača. Nastavljao je i s izvedbama glazbe iz knjižnica i s pripremom novih djela suvremenih autora. I sastav obljetničkoga izdanja pokazuje obje aktivnosti.

Svirač instrumenata s tipkama Robert Veyron-Lacroix bio mu je dugogodišnji kolega. Surađivali su i nastupali zajedno tijekom 35 godina. Za glazbu flaute i instrumenta s tipkama zajedno su pripremali note i izlazili na pozornicu. Takav dugotrajni suradnik bio je dio Rampalove solističke karijere. Veyron-Lacroix je poslije svirao klavir na američkoj praizvedbi Poulencove sonate. I pri predstavljanju nove glazbe stranoj publici nastavili su suradnju.

Francuska sonata uz američku potporu

Poulencovu Sonatu za flautu i klavir naručila je Kongresna knjižnica uz potporu Zaklade Coolidge. Rampal se u autobiografiji prisjetio Poulencova poziva: odlučio je napisati željenu sonatu i javio da je financiraju iz SAD-a. Rampal je želio novu sonatu, a Poulenc ju je napisao. Radu francuskoga skladatelja i izvođača pridružili su se američka narudžba i potpora. Nakon dovršetka prvu su izvedbu preuzeli Rampal i sam Poulenc.

Svjetska praizvedba održana je u Strasbourgu 18. lipnja 1957. Rampal je svirao flautu, a skladatelj Poulenc klavir. Nakon oduševljenja publike ponovili su drugi stavak. Sljedeće godine Rampal i Veyron-Lacroix održali su američku praizvedbu u Kongresnoj knjižnici. U zemlji naručitelja svirao je s drugim pijanistom. Poulenc je nakon skladanja osobno svirao klavir, a u kasnijoj je izvedbi njegovu ulogu preuzeo Rampalov dugogodišnji kolega.

Na američkoj praizvedbi 1958. Rampal je svirao srebrnu flautu koju je Louis Lot izradio 1880. Pripadala je zbirci instrumenata Daytona C. Millera u Kongresnoj knjižnici. Novu sonatu prvi je put američkoj publici predstavio na instrumentu iz prethodnoga stoljeća. Upotrijebio je flautu koju knjižnica čuva na njezinu koncertu. S Veyron-Lacroixom predstavio je naručeno djelo. Ustanova koja ga je naručila osigurala je mjesto praizvedbe i sačuvala instrument upotrijebljen za izvedbu.

Mozart s harfom i televizijska večer

Rampal i Lily Laskine zajedno su izvodili Mozartov Koncert za flautu i harfu K.299 s Paillardovim komornim orkestrom pod ravnanjem Jean-Françoisa Paillarda. U djelu su i flauta i harfa solistički instrumenti. Izvođači su s orkestrom svirali svoje solističke dionice. Njihov Andantino uvršten je i u 100 Best Relaxing Classics, a Mahinini popisi za ručak i večeru imaju snimku s istoga albuma. Mozartovu glazbu zajedno izvode Rampalova flauta i Laskineina harfa.

Pedalna harfa koju je Lyon & Healy izradio između 1891. i 1895.
Pedalna harfa koju je Lyon & Healy izradio između 1891. i 1895.

Mozarta su zajedno izvodili i na televiziji. Drugi stavak koncerta svirali su 26. lipnja 1975. u emisiji Le Grand Échiquier na Antenne 2. Program posvećen pjevaču Léu Ferréu uključivao je Claudea Bollinga i jazz, operne arije i Fauréovu zborsku glazbu. Producenti su različite žanrove rasporedili u istu emisiju. Rampalov i Laskinein Mozart bio je jedan dio programa. Dvoje glazbenika koji su zajedno snimali album na televiziji su sudjelovali s istim solističkim instrumentima.

Claude Bolling opisao je početak Suite za flautu i jazz-klavirski trio, nastale s Rampalom. Prema njegovu sjećanju Rampal je želio svirati s jazz-glazbenicima, ali je tražio da flauta zadrži klasični karakter, a klavir jazz-jezik. Bolling je zahtjev pretvorio u djelo i dodao kontrabas i bubnjeve. Flautist je pijanistu konkretno predložio karakter nove skladbe. Četiri instrumenta zajedno sudjeluju, ali imaju uloge s različitim načinima izvedbe.

Japanske melodije za flautu i harfu

Akio Yashiro obradio je japanske melodije na Rampalovu i Laskineinu albumu. Među njima su Haru no umi, Akatonbo, uspavanka iz japanske regije Chūgoku, pjesma goniča goveda iz Nanbua i Sakura Sakura. Dvoje francuskih izvođača upotrebljavalo je Yashirove note za flautu i harfu. U izradi albuma sudjelovao je obrađivač koji je odabrao glazbu i pripremio je za oba instrumenta. Uz soliste navodi se i njegovo ime, a japanske skladbe različita podrijetla okupljene su na jednom albumu.

Ukrasni dio japanskoga kota iz ranoga 17. stoljeća.
Ukrasni dio japanskoga kota iz ranoga 17. stoljeća.

Haru no umi napisao je Michio Miyagi za koto i shakuhachi. Koto je žičani, a shakuhachi puhački instrument. Obrada je njihove dionice prenijela na harfu i flautu. Skladba je bila na prvotnom albumu, izostavljena iz kasnijega izdanja i vraćena na ponovno objavljeni LP. Izdanja istoga naslova zato mogu imati različit sadržaj. Između verzije za koto i shakuhachi i one za flautu i harfu mijenjali su se instrumentalni sastav i repertoar na ploči.

Japanski bambusov shakuhachi iz 18. stoljeća, puhački instrument koji se svira okomito.
Japanski bambusov shakuhachi iz 18. stoljeća, puhački instrument koji se svira okomito.

Violinistica Renée Chemet tijekom posjeta Japanu 1932. također je izvela Haru no umi. Dio shakuhachija prenijela je na violinu i nastupila s Miyagijem na kotu. Ta se izvedba pojavljuje i u djelu Yasunarija Kawabate Keshō to kuchibue. Sačuvana je i snimka iz 1930. na kojoj Miyagi svira koto. Prije Rampalove i Laskineine obrade postojala je izvedba na drugome zapadnom instrumentu. Sam skladatelj sudjelovao je s violinisticom u sastavu različitom od izvornoga.

Izvođač koji je tražio note i naručivao novu glazbu

Rampal, koji je duete učio s ocem, kasnije je izvodio sonate s klavijaturnim glazbenikom i snimao koncert s harfisticom. Željena Poulencova sonata dovršena je zahvaljujući američkoj narudžbi, a Bollingovu predloženom djelu pridružio se jazz-klavirski trio. Japanske je melodije obradio Yashiro, a harfu svirala Laskine. Izvođač koji je repertoar proširivao knjižničnim partiturama nastavio je kolegama naručivati nova djela i obrade. Na snimkama i zapisima praizvedbi ostala su imena skladatelja, obrađivača i izvođača s kojima je radio.

Glazba koju slušamo u Mahini

U Mozartovu Koncertu za flautu i harfu koji slušamo u Mahini zajedno sviraju Rampal i Lily Laskine. Dok pratite kako se flauta i harfa izmjenjuju u melodiji, možete pamtiti i kako je Rampal s različitim kolegama širio glazbu koju su zajedno izvodili.